Tri sekunde udaha i pet sekundi izdaha

Kakvo sumorno jutro. Poželjela sam u sekundi da ugasim alarm koji me opominjao da trebam ustati. Željela sam samo da se okrenem na drugu stranu. Da ne ustanem. Kako je to sada neobično, donekle i nevjerovatno. Nikada nisam dozvoljavala da vrijeme utiče na moje raspoloženje, znala sam od kišnih kapi stvarati sunčane zrake, a u rukama sam imala moć da utoplim i hladne, sumorne dane. To nikada pretvorilo se u nekada. Težak mi je svaki dan u isprepletenosti različitih emocija. Posebno danas. (Pod)sjećanje na Zoku. I dalje mi fali, svih ovih trideset i jednu godinu. I faliće dok dišem. Tako je to sa onima koji odu, a ustvari nikada od nas nisu ni otišli.

Smogla sam snage da ustanem, popijem kafu, doručkujem i odem kod porodične. Voljela bih da sam imala snage da odem i do Kluba 22 i popijem kafu, ali ipak nisam mogla. Znala sam da u tako oblačno i tmurno jutro sigurno nema nikoga, ali nije u meni bilo dovoljno jačine da savladam taj korak, ma koliko se činio sićušnim. Sjetila sam jednog isto ovakvog jutra prije mnogo godina, kada sam još bila u nekom neživotu u blizini Kluba pa sam ko zna gdje išla i svratila tako rano da popijem kafu. Nigdje nikoga, samo Vrbas, tišina i ja. Jela sam neki kroasan dok sam čekala kafu, a on se onako uspravan pojavio na onim vratima koje gledaju prema vodi, nasmijan mi poželio dobro jutro i rekao "prijatno". Uzvratila sam osmijehom. Čudan je taj mozaik sjećanja, nikada ne znamo šta će iz nekog njegovog djelića izviriti. Udahnula sam, zadržala dah tri sekunde, izdahnula i izbrojala do pet pa krenula dalje niz put.

Pronašla sam unutar sebe taman toliko snage da odem Zoki sa kadificama toplih boja, slikovitim kao u onim lejama ispred kuće koje je sadio. Nisam razmišljala hoću li možda pokisnuti po ovom uvrnutom vremenu jer me gordo čuvala krošnja lipe koju je nadvio nad Vrbasom, a koja je i jutros, kao i mnogo puta dotad, bila nadvijena nada mnom. Otišla sam i njemu i dedi i dragoj baki, ali šta njoj tek da kažem?! Kako da izustim i ovaj put da nema onog koji me toliko volio i koji je bio tako dobar ne samo meni nego i njoj. Jecaj se prolamao duž mojih bedrenih kostiju, a nad njihovim sjenkama stajala sam nijema. Ćutala u tišini i milovala ih svojim srcem i sjećanjima. Osjećala sam na trenutke i talase ljutnje jer sam se probijala kroz visoku travu i neurednost nepokošenosti. Pomislila sam koliko je tu silnih grobova, kada bi svi za održavanje plaćali i koji pfening sve bi moglo biti uredno uvijek. Takvi smo i džaba. Radije ćemo ćutati i samo ponijeti makaze ili golim rukama očupati travuljinu okolo. Oni kojima je svejedno i koji nisu takvi niti će doći niti će ih biti briga je li preko grobova njihovih najmilijih korov, kamoli okolo. Otjerala sam ljutnju brzo. Disala. Tri sekunde udaha, pet sekundi izdaha. Onako kako mi je psiholog rekla da radim. Pomaže. Zahvaljujući toj jednostavnoj, a itekako korisnoj vježbi, sa lakoćom sam se popela uz brdo gurajući bicikl. Imala sam potrebu da ih posjetim. Iako ih nosim sa sobom gdje god stojim i gdje god krenem. Bude nekako lakše kada vjerujem da su njih troje zajedno i u miru. Ja sam ta koja nema mira. Iako su me oni toliko toga naučili i toliko amaneta razastrli kroz moju dušu. Nosim sve to, u svakom dahu i danu. Ali šta ću sa ovim nemirom koji nije samo najsvježiji nego toliko krvari i nema nijedne vježbe disanja koja će ga u potpunosti smiriti?! Opet udahnem i izdahnem, pa dalje niz put. 

Po dolasku kući, kao i toliko puta dosad, poželjela sam odmah po otvaranju vrata da kažem "Evo me Draganče, stigla sam." A onda, isto kao i toliko puta dosad, hladan tuš stvarnosti. Njega nema i on me više nikada neće (do)čekati. Užasno, jezivo osjećanje. Grozna boljka. Preteška. Borim se, trudim, dajem sve od sebe. Izađem, ustanem, pokosim, pokupim, sklonim... eto, neki dan sam se čak i našalila. Osmjehnem se pokoji put. Pričam i razgovaram i sa mojim bliskim ljudima i sa komšilukom. Ne mogu se pohvaliti da jedem kao što sam odmalena uživala u hrani, ali nije da ni ne jedem. Puno je oscilacija, samo ni na jednoj toj skali koje se smjenjuju nekada tako brzo kao na ringišpilu, a nekada su čak poput vrbaske tihe, ne mogu uhvatiti nijedan mrvičasti trenutak u kojem ću reći da sam dobro. Zato sam na još jednu dobronamjernu konstataciju koju sam dobila i koja me pitala "Znam li šta se sve drugim ljudima dešava" sinoć i napisala da ja nisam drugi ljudi. 

Svi smo mi sazdani od drugačijeg materijala, volimo različite boje i vrstu muzike, drugačije doživljavamo i radosne trenutke, a kamoli one bolne. Svašta sam prošla kroz život i mogu slobodno reći da je ovo najteže i najbolnije iskustvo koje sam okusila. Gorčina koja se nastanila u ustima i nozdrvama, taloži se tu i pritišće. Orkani koji me raznose iznutra. Fali. Silno mi fali. Baš onako jako do neizdrživosti. Ma koliko je tu lijepih uspomena, bogatstva koje smo izgradili, sreće što sam uopšte dobila tako čudesnu priliku u životu, opet toliko fali da nekada mislim da ću iz kože iskočiti u onaj ambis koji je neprestano ispod mene, a ja se grčevito održavam na njegovoj ivici svakodnevice. U kojoj mi nikada više, kada otvorim vrata i kročim u našu toplinu doma, neće nasmijan reći "Jesi mi stigla, mila moja Majči, jesi li se umorila?". Balansiram najsnažnije što mogu između toga da trebam ustati, obrisati pod, istuširati se, popiti kafu sa prijateljicom, pokušati nešto da pročitam, otići negdje, očekivati da mi neko dođe... a svake sekunde mislim kako se uopšte naviknuti na novonastali život koji mi je ispljunut pred noge kao najbljutavija moguća tvar?! Kada nema onoga ko mi je najpotrebniji. Kada nema onoga što mi je najpotrebnije. Ali opet ostajem na površini. I ostaću. Ostavio je on suviše divnih tragova koji me vode i kada bol zadaje najsilovitije udarce. Govorio mi je diši, udahni, izdahni, opusti se mila Majči, ispravi se... tri sekunde udaha, pet sekundi izdaha pa napravim nesić kako smo mu kumovali i sjednem pod štit od vinove loze koji je ostavio da me čuva. Popijem nesić. Malo sunčevih zraka se probija kroz listove vinove loze. Dišem. 

Kažu polako, korak po korak. Znam ja, dobri ljudi, da i gripa može potrajati i iscijediti čovjeka, kamoli nenadoknadiv gubitak. Znam i da neću baš uvijek biti takva da poželim da pogasim sve alarme surove stvarnosti oko sebe i okrenem se na drugu stranu na kojoj istina nema ništa, ali ima bar umirujuće tišine. Znam, doći će vrijeme kada ću ustati ne onako hramljući i nevoljno kao sada i kada ću ići dalje od ovog kruga u kojem se vrtim. Ne treba zbog mene brinuti, treba me samo pustiti da prođem kroz ovaj lavirint sa svim njegovim zamkama i pronađem izlaz. Kakav god bio. Radim na tome da budem bolja. Prvenstveno zbog sebe jer tako jedino mogu biti dobra i drugima. Radim to i zbog njega. Zarad nas i naše prekrasne ljubavi. Trudim se, iako to možda mnogima ne izgleda tako, nekima se čak ni ne sviđa "kakva sam". Ni treba. Svi gledamo svijet drugim očima. A to kakva sam, ne znam samo kakva mogu i biti?! Kakav uopšte može biti neko u žalovanju? Svijet je stao, a život se nastavio. Srce i dalje kuca na istom mjestu, a krvari do iznemoglosti. Ne mogu biti drugačija. Radim najbolje kako znam i umijem. Pišem, eto recimo to uspjevam i koliko toliko mi pomaže. Udahnem i zadržim dah tri sekunde pa izdahnem i izdah traje pet sekundi. Može i drugačije, kako kome odgovara i može izdržati, ali ovo je najidealniji omjer. Postižem ga. Na ovom trnovitom putu koji trebam preći. Sama. Iako će se neki alarm uvijek oglašavati da me podsjeti na neopisivu tugu i poraznost praznine. Iako će, kao i sve druge boli zbog voljenih koje sam izgubila, i ova postati tek sviknutost a ne nešto što će proći. Znam da će ova sviknutost teško doći i trebaće joj mnogo da do mene doputuje. Kada prođe puno vremena nadam se da ću i njemu, ali i Dragi, kao i mojim voljenima jutros, otići nošena ljepotom uspomena i amanetom, dok iz korpe mog bicikla budu izvirivale kadifice koje su se prostirale lejama i dvorišta mog djetinjstva i dvorišta u kojem sam pronašla najljepši smiraj i ljubav kakva rijetko niče iz zemlje. Tri sekunde udaha, pet sekundi izdaha. A poslijepodne ću se možda provozati do Kluba i popiti kafu sa prijateljicom...