Čuvaš me...

Kao da si znao šta me ovog jutra čeka pa si mi se ušunjao u snove nasmijan. Zadržao si se kratko, samo da kažeš: "Došao sam da vidim je li sve u redu". Kao da si znao da me čeka "nered", da trebam preći onaj dio puta koji mi je najteži. Ustala sam spokojnija nego inače jer unio si mi toplinu tom kratkom posjetom u snu, ali kako se bližilo vrijeme odlaska ka tom putu, postajala sam uznemirenija. Disala sam. Tri sekunde uzdaha i pet sekundi izdaha. Pomagalo je. U mislima sam sve prelazila sa tobom i to je pomagalo još više. Krenula sam. Znala sam da mi ne može biti ništa jer toliko hrabrosti si prosuo na putevima koje si tako uspravno prelazio da je ovaj moj tek puka banalnost. Tako sam mislila sve dok nisam stigla. Disanje više nije pomagalo. Ali nije bilo ni lupanja srca, napada panike ili nečeg težeg. Samo su noge bile teške, uznemirenost se prožimala cijelim tijelom. Ipak, udahnula sam najdublje što mogu i zakoračila u taj prostor. Uspjela sam jer opet si ti bio na mom lijevom ramenu, nasmijani čuvar koji tiho šapuće mom uznemirenom srcu da će sve biti u redu. Zahvaljujući tebi napravila sam tih nekoliko koraka da uđem unutra. Nije bilo tako strašno kako sam mislila da će biti. Ali, onda je nastao potop. Prolom mojih suza koje su kapale niz stepenice i po pločicama. Znaš, imam sreće da me u životu okružuju dobri i srčani ljudi, a jedna od njih me čekala. Smirivala, pomogla, na kraju me i ispratila. Neću morati ponovo dolaziti na to mjesto jer će ona preuzeti šta treba i donijeti mi. Čuvaju me. Čuvaš me. 

Poslije sam sjela na jednu od klupa s pogledom, plakala sam opet i zbog svoje tuge i zbog zaraslosti oko klupa i smeća oko njih. Kako su samo bile lijepe i ponosne kada sam ih otkrila, kako su me obradovale i donijele mi nešto izuzetno kasnije. Tako je bilo nekada i onda. Kada ništa nije bilo kako treba, ali je opet bilo. Bilo je osmijeha, uprkos svemu. Bili smo mi, borci i saborci. U tom trenutku sam se sjetila kako je jedna poznanica, kada nas je vidjela slučajno u bolnici u trenutku kada je mogla shvatiti da je situacija jako teška, rekla da smo nas dvoje izgledali toliko zaljubljeno i snažno, kao da smo u nekoj prirodi, a ne na jednom tako strašnom mjestu. Ne u tački iz koje strašnije još dolazi. Ponosna sam na tebe zbog toga što si imao toliko hrabrosti, snage, volje. Heroj. Tako smo te ispratili, znaš. Ponosna sam na nas što smo se u jednom takvom surovom brodolomu tako lijepo voljeli. I čuvali. A čuvaš me i danas, ma kako to neobično zvučalo. Vjerujem da me baš ti i sačuvaš kada dođu koraci teški kao olovo i nimalo laki putevi koje trebam preći. Čuvam te. Uvijek i u svemu. Nijedna težina koja pritišće  grudi ne može biti jača od tog čuvanja. Čuvam te od zaborava, tamo gdje ljubav ne prestaje.

Kada sam uspjela da koliko toliko toliko smirim taj nemir, otišla sam na jedno mjesto gdje nema glasne muzike i gužve, gdje mi prija da popijem kafu. Opet sam naišla na ljubaznost konobara, kao što mi se desilo i neki dan. Reče mi "Dobar dan, kako ste", a iako uvijek nepoznatim ljudima kažem da sam dobro, valjda su me preplavile emocije pa sam rekla da i nisam baš najbolje. Počeo je pričati o vremenu kako je teško za svakoga, a meni si u misli opet došao ti kako si jednom, za neku glupavu nus - pojavu za koju su te pitali kako i sa tim guraš, rekao da imaš ti većih problema. Tako i ja rekoh da imam većih problema od vremena. Momak kulturan pa dobronamjerno kaže da hoće da mi skrene misli na vrijeme i pomogne bar malo, šta god da me muči. Malo se i postidim. Zahvalim se. Malo prodišem. Čuvaš me.Dok čekam kafu, sjetim se kako sam na ovom teškom putu jutros naišla i na jedan srcoliki...

I tu kafu sam popila u suzama. Dobro je da mogu plakati, dugo nisam mogla. Kako reče naša dobra T, imaš za kim i za čim žaliti. "Isplači se mila Majči", čujem šapat sa lijevog ramena. Čuvaš me. Kada sam odnijela novac da platim, konobar je rekao da ne treba, mogu nekada popiti kafu i na račun kuće. Kažem mu da nikako ne želim da moj problem bude razlog da ne platim kafu, ali njegova ljubaznost me preduhitrila da ne nastavim dalje pričati i samo je rekao da sam njihov stalan gost i mogu nekada popiti bar kafu na račun kuće. Zahvalim se i odem. Vratim se kući. Sjednem na terasu. Udahnem, između skenderskog kamena koje su naše ruke donijele, a tvoje postavile. Okružena vinovom lozom, gledajući u klupu koju si napravio, dok mi leđa čuva četa srcolikog kamenja koje smo donijeli sa Vrbasa, a ti ih tako pažljivo postavio na gredu. Čuvaš me. 

Ušla sam u kuću i uradila nešto što nisam gotovo pola godine. Upalila sam računar i otvorila jedan od dragocjenih foldera sa muzikom, onom silnom i kvalitetnom muzikom koju si decenijama, oduvijek, toliko volio i uživao u njoj, a godinama unazad je tako pažljivo birao i slagao. I pustila sam jednu dobru stvar, jednu iz našeg početka. Jednu od mnogih u nizu onih divnih koje si mi s ljubavlju slagao. Za sada dovoljno. Biće vremena za muziku. Neka i suza. Čuvaš me...

Like I knew you were the one
Shining brighter than the sun...