Nedjeljni bluz

Nedjeljom je nekako najogoljenija.

Pred onim ko joj je najbliskiji.

Pred samom sobom.

Posebno pred samom sobom.

Posebno otkako je ostala bez onoga ko joj je (bio) najbliskiji.

Ogoljena pred istinom.

Pred svakodnevicom, javom i snom.

Ogoljena pred još jednom nedjeljom.

Poželjela je samo malo mira, tek mrvu, tek da udahne vazduha.

Probudila se rano, prerano.

Popila kafu na tihoj terasi.

Bilo je suviše svježe za ovo doba godine.

Ni jutros nije bilo sunčanih zraka.

Doručkovala je, da nešto pojede i da bi mogla popiti lijek.

Spremila se i krenula na jedno mjesto.
To je jedino mjesto, pored voljene rijeke, na kojem bi mogla dobiti malo mira.
Uvijek ga je na rijeci i tamo dobijala, odlučila je da pokuša i sada.

Tek za dah, tek za korak naprijed.

Na putu po svoje parče trenutnog olakšanja, otišla je njemu na groblje.

Iako zna da on da nije tamo.

Kao što zna da ni odlasci na groblje nisu nikakvo mjerilo.

Nizašta.

Ipak je otišla.

Bilo je rano, pomislila je, dobiće tišinu i biće sami.

On koji nije tamo i ona koja isto nije tu.

On koji je u svemu unutar nje i ona koja ga nosi gdje god da krene.

Jutros mu ništa nije pričala, samo je ćutala.

Malo uredila, zalila cvijeće.

Na odlasku, pred kapijom, okrenula se još jednom, kao i svaki put do tada.

Svježe je bilo baš.

Krenula je bosa.

Na biciklu još svježije zbog vjetra koji nikako ne voli.

Nije joj prijalo.
Nedostajalo joj je malo sunca, one ljetne jutarnje topline.

Ali ubrzo je stigla na željeno odredište.

Tamo nije bilo ni vjetra ni buke.

Samo pjev ptica.
Čak je i sjenica, njihova omiljena ptica, u jednom trenutku sletila na drvo jabuke.

Jabuka starinska, kao iz seoskih dvorišta, puna plodova.

Vladao je neki neobjašnjiv spokoj.

Riječ serenity joj je prošla kroz misli.

Bilo joj je pomalo čudno što je taj spokoj i ovaj put osjetila, iako je razorena bolom.

Rasparčana gubitkom, prazninom, tugom.

Čudno joj je jer nije vjerujuća.

A sjedila je na gotovo mokroj travi u dvorištu samostana.

Nije joj bilo hladno.

Nisu joj drhtale ruke, nije bilo lupanja srca i preznojavanja.

U jednom trenutku, baš u onom kada je sjenica sletila na drvo jabuke, uspjela je i da zaplače, što joj često ne uspjeva.
Iako ne može plakati koliko bi željela.

Glupi lijekovi.

Ali bez njih bi tek imala tegobe, zna to.

A ni lijekovi ne pomažu mnogo, ne mogu oni izliječiti gubitak i prazninu.
Mogu samo malo zaliječiti bol.

Pomažu joj tek toliko da može otići na neka mjesta po dah.
Po makar malo mira da bi mogla zakoračiti u svaku novu ogoljenost...