Sebi za tišinu noći. Njemu za trajanje. Nama za ljubav.
Gluvo je doba. Skoro dva ujutru. Na terasi umirujuća tišina, prijatno je bez daška vjetra i bilo kakvih zvukova. Samo neće san na oči. Diši. Udahni, izdahni, udahni, izdahni. Znaš i sama kako je nekada, kada su ti se neke brige vrzmale po glavi pa nisi mogla da zaspeš, smireno ponavljao da dišeš, udahneš, izdahneš, da se opustiš. Nisi to ni pod smijurijama od briga uspjevala, gdje ćeš tek sada pod ovakvim tornadom tuge?! Ali nema veze, ne žuriš nigdje. Nemaš pritisak od ranog ustajanja, trenutno nemaš drugu obavezu osim one prema sebi. Ima li važnije obaveze i inače, a kamoli u ovakvom karambolu?! Treba da radiš onako kako se osjećaš. To ti je sada najvažnije, inače si propala i neće te biti nigdje ubuduće. A znaš da te ubuduće itekako biti treba, ne samo zbog sebe same.
Piši. Ne muči se više kojekakvim dvojbama da li trebaš, radi onako kako ti nutrina nalaže, a znaš da bi ti i on rekao da pišeš. A kome smeta ovolika ogoljenost, teret, faze kroz koje prolaziš... neka okrene glavu. Pošteno. Ovo je tvoj zid, zid za lične grafite duše, za sve što ćeš ubuduće prolijevati bilo po papiru bilo po vazduhu i to onako kako si već jednom napisala - za vijek, za uvijek, zauvijek. Ne trebaš opet citirati pokojnu baku i onu njenu o promjeni hotela, samo napiši da svi imamo pravo izbora. Tvoj izbor je bio i da u ovo (ne)doba ustaneš iz kreveta, udahneš malo vazduha pod vinovom lozom koja se uspinje i širi sve do krova. Tvoje je pravo da, ako već ne možeš pravilno da dišeš i suviše si uznemirena da u trenu zaspeš, uzmeš tastaturu u ruke. Da (ti) ostane još jedan zapis u ovom nevremenu. Da ne zaboraviš svaki trenutak, minut i osjećaj, svaki korak kojim pažljivo i oprezno koračaš nad ambisom. Ne smije te ambis na dno povući, to nikako. Znaš dobro da je samo gore ljubav i osmijeh. I to divno biće koje te čuva. Čuva da ne padneš i ne propadneš. Čak i kada u neka gluva doba tumaraš u tom jezivo praznom prostoru između dva jastuka, kada žongliraš između odjednom prevelikog kreveta i tvoje smanjenosti, kada po nekoliko puta prelaziš prostor između terase i tastature. Ustaješ samo na trenutak da neku dosadnu bubetinu, koja se ko zna odakle pojavila, izbaciš napolje. Izbacuješ i nju kao i osjećaje iz sebe. Na dobrom si putu. Iako putuješ od bola do neprebola. Ali kada neprebol stigne, ma koliko ti i u njemu bilo teško, ipak nećeš ustajati u gluvo doba, sjediti u tišini terase, izbacivati kojekakve bube i pisati sve što struji kroz otvore na tvojoj koži. A, ko zna, možda se nikad ni ne opametiš dovoljno, možda se uz sve izmjene tvog bića nastale nenadoknadivošću gubitka, uvijek budeš okretala pisanju. Možda uvijek budeš ona koja će zidove razvaljivati iskrenim srcem. Neka te i takve, svoja si i možeš sve što hoćeš i kada hoćeš. Neka te takve jer jedino tako si potpuno i do srži njegova. Šireći ljubav, uvijek i u svemu.
Iz nekog neobjašnjivog razloga, sve vrijeme dok pišeš, u glavi ti kristalno čisto odzvanja čudesni Fredijev glas i čuješ ga kako ponavlja "Love of My life". Samo te riječi ponavlja, ostatka pjesme nema ni u tragovima. Znakovi. Uvijek neki znakovi. Kao i neko jutro kada te u snu mučila zvonjava telefona, a neko tugaljivo zvono ti kljuckalo po glavi. Kljuckalo kao čekićem ispunjenim najtamnijim zvukovima posljednjih ispraćaja u Nju Orleansu pomiješanih sa dubinom fada. I onda ti se on odjednom ušunjao u snove samo na mikronski tren da te pita kakvo je to strašno zvono, trebala bi da ga promijeniš. Pa si ton zvona brzo zamijenila nekim rokenrolom koji praši pa ti je onako široko nasmijan rekao: E Majči, svaka čast, tako je već bolje, samo pusti do daske i piči. Eto. Zato trebaš ostati iznad ambisa, na površini. Da kada već ne znaš da pjevaš, slikaš ili jednostavno ne znaš drugačije, samo treba da se pustiš niz novonastali tok rijeke i da pišeš o ljubavi. Sasvim je moguće, možda i sigurno da ni to ne znaš ali barem znaš da pišeš najčistijim kapljama tebe i da nikome ne paraš uši niti zamagljuješ pogled. Piši i kada silno boli. I kada neće san na oči. I kada je gluvo doba. Piši ujutru. Preko dana. Pored Vrbasa. U tišini. U mraku. Na svjetlu dana. Kroz oblake, pedale i titraje srca. Jer to je neodvojivi dio tebe, pogotovo sada kada ti je ostalo toliko amaneta da ga po bjelini papira prospeš i kada je u tebi toliko odveć poznatih i nekih novih osjećaja. I to si ti. A samo sa tobom takvom kakva jesi on jeste i biće. Tvoj nasmijani čuvar na krilima andromede, love of your life...
Piši. Ne muči se više kojekakvim dvojbama da li trebaš, radi onako kako ti nutrina nalaže, a znaš da bi ti i on rekao da pišeš. A kome smeta ovolika ogoljenost, teret, faze kroz koje prolaziš... neka okrene glavu. Pošteno. Ovo je tvoj zid, zid za lične grafite duše, za sve što ćeš ubuduće prolijevati bilo po papiru bilo po vazduhu i to onako kako si već jednom napisala - za vijek, za uvijek, zauvijek. Ne trebaš opet citirati pokojnu baku i onu njenu o promjeni hotela, samo napiši da svi imamo pravo izbora. Tvoj izbor je bio i da u ovo (ne)doba ustaneš iz kreveta, udahneš malo vazduha pod vinovom lozom koja se uspinje i širi sve do krova. Tvoje je pravo da, ako već ne možeš pravilno da dišeš i suviše si uznemirena da u trenu zaspeš, uzmeš tastaturu u ruke. Da (ti) ostane još jedan zapis u ovom nevremenu. Da ne zaboraviš svaki trenutak, minut i osjećaj, svaki korak kojim pažljivo i oprezno koračaš nad ambisom. Ne smije te ambis na dno povući, to nikako. Znaš dobro da je samo gore ljubav i osmijeh. I to divno biće koje te čuva. Čuva da ne padneš i ne propadneš. Čak i kada u neka gluva doba tumaraš u tom jezivo praznom prostoru između dva jastuka, kada žongliraš između odjednom prevelikog kreveta i tvoje smanjenosti, kada po nekoliko puta prelaziš prostor između terase i tastature. Ustaješ samo na trenutak da neku dosadnu bubetinu, koja se ko zna odakle pojavila, izbaciš napolje. Izbacuješ i nju kao i osjećaje iz sebe. Na dobrom si putu. Iako putuješ od bola do neprebola. Ali kada neprebol stigne, ma koliko ti i u njemu bilo teško, ipak nećeš ustajati u gluvo doba, sjediti u tišini terase, izbacivati kojekakve bube i pisati sve što struji kroz otvore na tvojoj koži. A, ko zna, možda se nikad ni ne opametiš dovoljno, možda se uz sve izmjene tvog bića nastale nenadoknadivošću gubitka, uvijek budeš okretala pisanju. Možda uvijek budeš ona koja će zidove razvaljivati iskrenim srcem. Neka te i takve, svoja si i možeš sve što hoćeš i kada hoćeš. Neka te takve jer jedino tako si potpuno i do srži njegova. Šireći ljubav, uvijek i u svemu.
Iz nekog neobjašnjivog razloga, sve vrijeme dok pišeš, u glavi ti kristalno čisto odzvanja čudesni Fredijev glas i čuješ ga kako ponavlja "Love of My life". Samo te riječi ponavlja, ostatka pjesme nema ni u tragovima. Znakovi. Uvijek neki znakovi. Kao i neko jutro kada te u snu mučila zvonjava telefona, a neko tugaljivo zvono ti kljuckalo po glavi. Kljuckalo kao čekićem ispunjenim najtamnijim zvukovima posljednjih ispraćaja u Nju Orleansu pomiješanih sa dubinom fada. I onda ti se on odjednom ušunjao u snove samo na mikronski tren da te pita kakvo je to strašno zvono, trebala bi da ga promijeniš. Pa si ton zvona brzo zamijenila nekim rokenrolom koji praši pa ti je onako široko nasmijan rekao: E Majči, svaka čast, tako je već bolje, samo pusti do daske i piči. Eto. Zato trebaš ostati iznad ambisa, na površini. Da kada već ne znaš da pjevaš, slikaš ili jednostavno ne znaš drugačije, samo treba da se pustiš niz novonastali tok rijeke i da pišeš o ljubavi. Sasvim je moguće, možda i sigurno da ni to ne znaš ali barem znaš da pišeš najčistijim kapljama tebe i da nikome ne paraš uši niti zamagljuješ pogled. Piši i kada silno boli. I kada neće san na oči. I kada je gluvo doba. Piši ujutru. Preko dana. Pored Vrbasa. U tišini. U mraku. Na svjetlu dana. Kroz oblake, pedale i titraje srca. Jer to je neodvojivi dio tebe, pogotovo sada kada ti je ostalo toliko amaneta da ga po bjelini papira prospeš i kada je u tebi toliko odveć poznatih i nekih novih osjećaja. I to si ti. A samo sa tobom takvom kakva jesi on jeste i biće. Tvoj nasmijani čuvar na krilima andromede, love of your life...
Primjedbe
Objavi komentar