Jedan trenutak je dovoljan da te raznese. A onda te ljubav opet sastavi...

Postoje trenuci u kojima umireš a ostaneš živ. Nekoliko puta sam bila tek milimetar udaljena od jednog takvog trenutka, a u toplo predvečerje ove subote sam ga i doživjela. Svom silinom raznio je moje kosti i prosuo ih po tepihu oblutaka i ponekom srcolikom kamenu koji su se mirno sunčali na plaži. Čupao je moje srce pokušavajući da ga prospe iz grudi u plićak, začudo, ne toliko hladne rijeke. Samo jedan jedini trenutak. Sićušan, mrvičast a razoran. Trenutak u kojem ne pomaže nijedna vježba disanja jer se gušiš toliko unutar ždrijela da dah nikako ne prolazi. A Vrbas teče ispred tebe, tako mirno i spokojno. Umireš od samog njegovog mirisa, od umivanja njegovim kapljama ma koliko prizivala lijepe uspomene. Sve je uzalud. On neće izroniti iz vode. Nema nas da sjedimo u tako divno predvečerje u tišini obale uz blagi šum rijeke. Da baš tada, negdje oko sedam sati, izvadimo hladan nektar iz Vrbasa da se osvježimo. Jer kaficu smo dotad popili. Ručak i voćke pojeli. Iskupali se. Hvatali zalet da pređemo ono mjesto gdje rijeka malo jače nosi da bismo stigli do obližnjih stijena i sa njih se spustili niz Vrbas. Zaronili nekoliko puta, izronili tik pored nekog srcolikog kamena i zastali tu da se osunčamo. On bi ubrzo otišao u hlad jer mu je smetalo kada je jako sunce. Možda bi nešto čitao, slušao muziku ili odrijemao. Ja bih ostala duže na toplom kamenu, sunčajući se uz redove knjige ili ukrštene riječi.

Jedan srcoliki kamen kao da je mene čekao i ovog predvečerja, ne bi li me i on lomio, kao da onaj trenutak umiranja nije bio odveć previše. Ubrzo sam sjela na tepih od kamenja i pronašla još jedan srcoliki, jedva vidljiv okom. Tako sićušan, minijaturan, gotovo neprimjetan a savršeno izvajan. E, taj me slomio. Jer sam znala da ne mogu da se okrenem i pokažem mu šta sam našla, nego su mi misli u sekundi otputovale do njegove slike pored gramofona i tu ga smjestile. Plakala sam. Opet i iznova. Sjedeći tako na kamenju, dok su mi noge bile gotovo u vodi, nisam mogla da vjerujem da će taj divni Vrbas, onaj od kojeg sam ponikla, uz koji sam rasla i cijeli život mi je posebna ljubav i čudesan prijatelj, jednog dana postati neko ko neće moći da mi pomogne i olakša. Da će prvi put u životu teći mimo mene i neće prigrliti ni gram moje tuge. Misli mi je prenulo kamen koji je pljusnuo u vodu. Bacila ga je neka vesela djevojčica koja se sišla na plažu sa bakom da pojedu sladolede. Ubrzo su otišle. Ispratila sam ih pogledom i vidjela mladi par, koji je bio dalje od mene, kako prave neku skulpturu od kamenja i uživaju u preostalim trenucima sunčanih zraka. Sve je, baš kao i Vrbas, teklo lagano i spokojno. Okolo je sve bilo kako treba, gotovo u savršenom skladu. Sve, osim mene. Rasparčanog privida mene. Srcoliki kamen, onaj koji me dočekao, lijeno se sunčao u plićaku. 

A bila sam već na plaži. Bila sam onog hladnog, snježnog dana, samo mjesec dana nakon što si otišao. U danu kada mi je bio prokleti jubilarni rođendan. Danu koji sam htjela da poništim i zajedno sa bolom ispljunem u tada ledenu i nabujalu vodu. Tik pored vode, tada je i hladan vjetar dopirao do kostiju. Čudo da tada nisam dobila ni prehladu, a kamoli upalu pluća. Onaj pas iz dvorišta kuće nad plažom je i tada, kao i sada, povremeno lajao, kao da sam neka opasnost i neko ko će učiniti nešto loše. Zašto me taj pas nije mogao poštediti laveža i zašto je morao narušavati tišinu? Moj trenutak. Moje rastajanje sa sobom. Moje tihovanje sa tobom u srcu i mislima, koje je neopisivo, neraskidivo, posebno baš tu. Moj grčeviti pokušaj da se sjedinim sa voljenim Vrbasom a ne da se još više stapam sa bolom. Bila sam i poslije toga. Za naš Dan grada. Plakala sam i tada, kao i onog hladnog februara, ali danas je bilo najteže. Najbolnije. Danas je došao taj trenutak u kojem sam umirala u jednoj sekundi kroz koju kao su prolazili vijekovi. A koliko li je tek ljeta i ovakvih trenutaka ispred mene?! Koliko ćeš mi tek faliti?! Posebno na ovom mjestu. Koliko je još godina u kojima smo mogli tamo i na još toliko mjesta odlaziti?! Ne vrijedi postavljati ovakva pitanja. Pogotovo sada kada znam kako je jeziv odgovor. A toliko sam željela da odem na plažu u ovo predvečerje, kada je konačno otoplilo i kada sam znala da zbog prethodnih svježijih dana neće biti gužve i ljudi i da ću imati željeni mir. Kako sam samo naivno (po)vjerovala da ću mir zaista i pronaći.

Znam zašto je najbolnije baš sada. Vrijeme je baš onakvo kakvo je bilo u našim nebrojenim odlascima. Stiglo je ljeto. Ono koje smo toliko iščekivali, voljeli, radovali mu se... da možemo sjesti na naše bicikle, u korpe smjestiti ruksake sa peškirima i silnim stvarima koje sam uspjela da spakujem pa si me zbog toga zvao mala Kineskinja. Nekada, kada bi se gužva razišla i mi ostajali gotovo sami u toj ljepoti i smiraju, znali smo dočekivati suton osvježavajući se pivom ohlađenim u Vrbasu. Nekada bismo pivo popili negdje na putu do kuće. Ili bismo samo otišli našem toplom domu, na našu terasu napravljenu sa toliko ljubavi, prostrli peškire da se suše, istuširali se i onda uz neku laganu muziku sjedili pod plaštom vinove loze i uživali. Sve je bilo uživanje, ama baš sve, jer mi smo imali tu sposobnost da stvorimo toliko lijepog. I u brigama i problemima. Ništa, nijedna nepogoda, nije mogla narušiti nas i ono što imamo. Nas dvoje luckastih saboraca. Bili smo dovoljni jedno drugom, za sreću nam je trebao tek komadićak plaže, spuštanje niz Vrbas, vožnja biciklom. Toliko malih stvari koje su nam bile velike. Najveće. Zato je i moja tuga sada nemjerljiva. Zato na plažu neću još dugo, dugo otići. Ko zna kada ću to opet moći. Iako sam unutar sebe krojila obećanje da ću se već ovog ljeta spustiti niz Vrbas samo za tebe. Ne znam da li bih imala snage. Ne vjerujem da bih uhvatila dovoljno jak zalet da savladam ono mjesto gdje Vrbas jače nosi i stigla do stijena da se od njih spustim i izronim pored nekog srcolikog kamena. Žao mi je, dobri moj Draganče. Činim sve što mogu. I činiću. Samo što nekada dođu trenuci u kojima jednostavno um(i)rem... možda trebam proći sva ta umiranja da bih možda bila življa. Snažnija nego što sam ikada bila. Da bih mogla da se spustim niz Vrbas samo za tebe. Za nas. Možda trebam još poneki put da umrem da bi moja ljubav (po)tekla Vrbasom još snažnija, ljepša, prkosnija...