...

I ovog četvrtka sam mislila da je srijeda

Kao da je to važno

Dani idu bez obzira na predznak

Mene nosi nešto drugo

Pored neprebola i bestobosti

Briga i strepnja

Još jedna, velika, ogromna

A nema te da podijelimo

I tu strpenju i koru hljeba

Nema te ni u srijedi ni u četvrtku

Ni u ponekoj zraci sunca na obzorju

Nema te u kovitlacu vjetra

Koji najavljuje oluju

Došlo je vrijeme 

Da poredim stvarnost

Sa vremenskim prilikama

Kao da sam kakva starica

Na obronku usamljene planine

A jesam, starica sam

Iako u meni još živi ono dijete

Koje može da se nasmije, obraduje, pokloni

U meni još diše ona Majči

Koja bi učinila, dala, uradila

Sve za druge

Samo sam umorna

Umorna od srijede, četvrtka, mijena, misli

Premorena od vremena u neprebolu

Neprekidnosti vremena u bestobosti

Vrtlogu teških vijesti i neprilika

I pitam se dokle više

Nadajući se samo i jedino dobrom

Jer vjerujem da samo tako

Može i biti

Barem onima koji prolaze 

Kroz paklene hodnike surove stvarnosti

Ja ću već nekako, ne brini za mene

Iako sve više razumijem i osjećam

Ono svekrovo kada ga pitaju kako je

Pa odgovori "jeb'o ti moje dobro"

A znaš i ti da sam ja nekako dobro

Na neki čudan način
Nepotpuno, nedovršeno, prepolovljeno

Opet kažem da ne brineš za mene

Znaš da ne trebaš

Jer znaš sve najbolje i sada kada si među zvijezdama

A ne tik pored mene

Dobro sam kada je dobro drugima

Kada su svi zdravi

Kada su oko mene čudesna djeca

Istinski melemi na preslane rane

Dobro sam dok još imam privilegiju

Da su mi roditelji živi

Znaš da ću ja već nekako

Eto, vratili su se i kilogrami

Jedem

Vjerovatno više nikada

Neću ofarbati kosu

Ili nešto tako trivijalno

Ali ću jesti

Okružuju me djeca

I grle moj svijet i dušu

Okružuje me divna porodica

I nekoliko časnih ljudi

Ali nema tebe

Nema te i to je ono najgore

Najteže, neprebolno, nezarastajuće

Nema te ni u četvrtku, srijedi ili koji je već dan

Nema te da vidiš kako niču tikvice

Kako se rasplesalo volovsko srce

Da vidiš nedočekane plodove

Višnje i jabuke tvojim srcem zasađene

Nema te da me onim srčanim osmijehom

Čvrsto zagrliš

Kažeš da će biti dobro

Da podijelimo i brigu i radost

I ručak i višnju i jabuku

U svemu si, sa mnom neprestano

Pa opet te nema

Sve raste i buja i mimo mene

One sa Vrbasa kojoj Vrbasom nedostaješ

One koja bi trampila apsolutno sve

I drvo i ciglu i kamen

I višnju i jabuku i sanje

Trampila za tepih nad Vrbasom

Na koji bismo se spustili

I sve bi bilo baš kako treba