Nedjelja, dan na putu za nigdje...
...i sve je danas prazno beskonačno,
a vjetar duva, duva bezutješno
na gole duše koje neprestano
ištu i grle beznadno, beskrajno.
(Meni bez mene, Tin Ujević)
Kao kada na prazan stomak halapljivo pojedeš obilnu porciju hrane pa ti bude muka. Ili kada stomak ostaviš prazan nalijevajući ga samo vodom pa se ta praznina još više uzburka i postane još gore. E, takva je svaka nedjelja otkad sam ostala sama. Ni jesti ni ne jesti. Ni ustati ni ostati ležati. Bol itekako zna koji je dan najbolji za eksploziju osjećaja. I za nadutost od prejedanja i za krčanje crijeva od gladi. Valjda tada nakupi silne zalihe svih prethodnih dana, tada najintenzivnije podsjeća da je ona tu da se provodi sa onim ko ti je najbliskiji. Gura ti u usta ili ogromnu porciju hrane ili te nalijeva vodom. Nedjelja. Dan kroz koji putujem a ne idem ustvari nigdje.
Da, borim se. Nisam pala, kamoli propala. Niti mislim. Borim se i sa nedjeljom kao što se borim i sa svim ostalim. Odjednom, u nekom trenutku, uhvatim sebe kako radim ono što sam uvijek radila kada sam nešto objavljivala - ili malo začinim i uljepšam stvarnost ili potenciram pozitivnost. Ma jašta, što bi rekao moj dragi brat. Nije da to ni sada ne mislim, nije se osnova moje ličnosti izmijenila karakterno i po principima. Izmijenio mi se oblik u kojem postojim. Trajno. I ma koliko vjerovala u to sve što pišem, a iskreno, i osjećam, da je neko koga nema u svakom kutku prostora, toliko predmeta, uspomenama, sjećanjima, osmijehu, ... njega ipak nema. To što ima je apstraktno i neuhvatljivo. Onako kako mi je najpotrebniji je nestao. Fizički, živ, opipljiv. Nasmijan, dobar, blag. Da nađemo zajedno sredinu u nedjelji, sredinu koja nije ni prejedanje ni izgladnjivanje. A sredine nema, nestala, otišla u nepovrat. Valja mi se samoj boriti da ostanem na površini. Da se ne prejedem niti da pregladnim. Da balansiram i održim ravnotežu na tom tankom štriku po kojem me nedjelja razvlači. Sada znam da kada bi se sve moguće težine osjećaja skupile u jednu jedinu grudvu, ona bi imala samo jedno ime - nedjelja.
Imam sebe. Porodicu, prijatelje. Imam zdravlje i život, kud bi čovjek više mogao poželjeti?! Ne bi ni trebao. Imam i pomoć, na različite načine. Koristim sve resurse i to ne zato jer "život ide dalje", a tek ne zbog one da se "živjeti mora", nego zato što sama želim nastaviti sa životom. Ma koliko se on izbličio, izvitoperio i orunio. Pokvario, poremetio, promijenio do temelja. Srećom, temelj je ostao. Nesalomiv, neuništiv. A obećala sam i njemu da ću živjeti. I da nisam, učinila bih to. Nastavila, išla naprijed. Ne idem samo za sebe i one koji me ljubavlju i pažnjom okružuju, nego najviše idem zbog nas i njega. Da mogu daljim putem prosipati svu tu ljepotu što smo stvorili i isprepleli kroz zajedništvo. Da mogu buduće staze posipati čudesnim prahom njegove dobrote. Sve će to tako i biti. Samo ide teško, prokleto teško. Posebno ovako kada dođe ona, odvažna i tiha u isto vrijeme, gospođa nedjelja u svoj svojoj divoti stvorenoj za dijeljenje. Za Vrbas. Nesić na terasi. Vožnjicu. Razgovor. Ćaskanje. Za štošta. Može se nešto od toga i ostvariti. Jer mogu nešto i sama, mogu i sa nekim dobrim i dragim. A ne treba mi niko, iako ih srećom imam dovoljno. Treba mi on. Baš on. Baš za štošta. Najviše nedjeljom...
Primjedbe
Objavi komentar