Mjesto između tri sekunde udaha i pet sekundi izdaha

Neka mjesta. Posebna. U Klub na kraju nisam otišla, ne zato što nisam mogla, nego zato što renoviraju. A bila sam spremna da pređem tih nekoliko koraka baš do tog mjesta gdje još uvijek ne mogu da zakoračim sama jer sam bila u društvu drage prijateljice sa kojom sam toliko divnih uspomena tamo satkala. Otišle smo onda malo dalje. U povratku, samo sam na tren zastala. I sve je bilo tako živo i opipljivo, kao da se nije desilo prije više od decenije. Bila je nedjelja, ja na posve drugom kraju grada kada me nazvao da mi kaže da je završio obaveze u Klubu i pitao jesam li slobodna da se vidimo. Onda sam kao kakva zaljubljena tinejdžerka odmah sjela u taksi i ubrzo smo se našli. Prošetali. Stazom pored našeg voljenog Vrbasa. On u dugoj crnoj jakni sa zelenom postavom. Onim dobrim cipelama koje iako jasno vidim ne mogu opisati kako treba. Koračamo jedno pored drugog. Pronađeni. Dva putnika koji postaju saputnici. Na tim nekim posebnim mjestima. Saputnici čije sjedinjenje tek izniče kasnije odlaze da zajedno ručaju i uživaju u ljenosti ostatka nedjelje. U jednom trenutku prebacuje ruku preko mog ramena i toplo mi se osmjehuje. Ni ne slutim da će mi se tim prebacivanjem ruke preko ramena ubuduće sve toplije osmjehivati, a iz tog osmijeha će dopirati "Počnimo ljubav ispočetka". Da ću njemu tako nasmijanom postati "Osmijeh", koji će mi češće pjevati, grleći me još snažnije. U tom jednom od nebrojenih susreta od kojih je poigravalo srce i unutar nas se rađala najljepša moguća ljubav, još uvijek nemam predstavu da će postati moj vitez sa svim onim manirima i šarmom kako se rijetko sreće. Vitez koji će me braniti od koječega i isto tako me i odbraniti. Čuvati. Ništa od toga i još mnogo štošta na tom mjestu ukradenom od nedjelje samo za nas dvoje ne znam. Znam samo da sam sigurna, da mi je toplo oko srca kao nikada u životu i da sam tamo gdje trebam biti. Gdje počinje(mo) ljubav.

Samo tri sekunde uzdaha i pet sekundi uzdaha stajala sam pred tim mjestom i bilo je sve kako treba. Ljubav je još uvijek tu. Nepobjediva, snažna, trajna. On je tu. Vitez koji me čuva i koji me brani od ove tmine koja me pritišće. Pomaže mi da lakše prolazim kroz ovaj lavirint bola koji me toliko puta još više zapetlja, skreće stranputicama i dovodi do neprobojnih zidova. On je tu, sada u njegovoj bijeloj košulji sa tankim crvenim i zelenim prugama i u zelenim hlačama. U patikama koje tek na jednom mjestu imaju prugasti detalj. Toplo mi se osmjehuje i grli me pjesmom, najljepšim zvukom ljubavi gleda u moje oči dok iz njegove duše odzvanja "Tako mi draga znaj izgledaš ti dok sa smiješkom promatraš svijet"... čuva me i brani taj dobri vitez koji je (p)ostao moj osmijeh...