Na drugačijem putu...
Ne mogu reći da za mene sada postoji novi put ili novi početak jer njegovim odlaskom nije nastao kraj. Nisam trebala započeti nešto potpuno novo, trebam "samo" sakupljati rasparčane dijelove sebe. Ma kako bila teška jedna takva rabota, trebam to činiti svakog dana i onda te rasparčane i rasute dijelove sastavljati u cjelinu. Cjelinu koja će uvijek biti ista, nepromijenjena i trajna. Koja u sebi nosi jasnu poruku. Poruku koja je i moj zavjet i obaveza, a to je da na ovom drugačijem putu koji mi je život ispružio pred korake, uvijek i u svemu budem ona koja će kroz pisanja i sve drugo što radi nositi u džepovima čestitost njegovog imena i ljepotu uspomena. Zato kažem da je ovaj put drugačiji, a ne novi.
Na sve one stare i poznate staze sada se nadovezuju neke potpuno drugačije i nepoznate. Staze koje tek otkrivam, pokušavam preći i probiti se se kroz njihove šikare. Nekada svim srcem vjerujem da ću to uspjeti. Da ću savladati sve te uspone, litice koje vrebaju na svakom ćošku i izbjeći oštro trnje. Da ću jednom doći do čistine na kojoj ću prostrijeti ćilim od najljepše ljubavi ikada satkane. Tek kada tamo stignem biće lakše. Boljeće i dalje, gubitak će ostati nenadoknadiv, ali će ljubav biti iznad svega. Sada, ma koliko ona bila jaka, ne može potpuno prekriti tugu koja se rastače kroz moje biće.
Na ovom drugačijem putu najčešće ne uspijem koračati kako treba nego se saplićem, teturam ili posrćem. Sve je još u povoju i rana neprestano krvari preko zavoja omotanog oko srca. Tek učim hodati, tek sam na početku. Snalazim se. Kako znam i umijem. Evo, danas je i tri mjeseca kako sam krenula na terapiju. Pomaže i to, kao i divni ljudi oko mene, ali suštinski najviše pomažem sama sebi. Da to ne želim, ne bi bilo ni najmanjeg pomaka naprijed. Često se desi da i kada napravim taj jedan koračić pomaka, beskrajna tuga me vrati nekoliko koraka unazad. Putovanje i hodanje su tada još teži. Kao da sam vraćena na početak i iznova moram preći one prepreke koje sam jedva savladala. Trudim se. Neopisivo je koliko mi pomaže upravo on, ma kako to čudnovato zvučalo. Kao da onako široko nasmijan uvijek sjedi na mom lijevom ramenu i ponekad, kada baš zagusti, šapne da "pičim dalje".
Guram nekako. Čak i kada sam nikakva, kada mi nije ni do čega, kada bih da me svi ostave u miru moje novonastale tišine i kada bih željela samo da se sklupčam u nekom nevidljivom kutku prostora. Samo nema ni klupka ni prostora u kojima nema boli. Tako je to kada izgubite sve. Ali nema mjesta patetici. Ja nisam nesretna. Kakvu sam ja samo divnu priliku dobila od života! Ipak, plan je bio malo drugačiji. Da nižemo pačvorke na tu priliku i da ga tokom novih godina i avantura samo povećavamo. Fotografijama, vožnjama, ćaskanjima, smijehom. Da možda ostvarimo želju i kupimo malu prikolicu, na čijem krovu bi smjestili bicikle i obilazili nepregledna prostranstva prirode. Luckasti avanturisti i u starosti. Nasmijavaju jedno drugo u toj neostvarenoj budućnosti. U kojoj sam mogla jasno da ga vidim kako je i "pod stare dane" onako vitalan i nasmijan. Kako silazi sa bicikla, penje se u kuću i odvrće Stounse ili ko zna koju muziku koju je tada mogao otkriti. A otkrivao bi je sigurno. Jasno sam mogla vidjeti da će uvijek biti pun beskrajne energije koju će neprestano kroz sve širiti. Ništa od toga se neće desiti. Pogled se zamaglio i zatamnio. Više ništa nije isto. Nije samo put drugačiji, ja sam. Ali ne želim da sve dalje bude uzalud, želim da ima neki smisao. Zbog njega. Zbog nas.
Plan koji je imao život bio je drugačiji, mučan do neprepoznatljivosti i najsuroviji mogući. Borili smo se i tada. Onom čudesnom ljubavlju koja nas je ispreplela u snažne saborce. Borili smo se vagonima smijeha, topline, zagrljaja i pažnje. Ali život, taj u isto vrijeme i najčudesniji i najkrhkiji dar, posložio je stvari drugačije. Ošamario najsnažnije i mene i njega i nas. Meni ostavio trajan, jeziv ožiljak. Moj i naš svijet kakav je postojao u svoj svojoj ljepoti nestao je u jednoj sekundi. Odjednom sam se našla u prljavoj lokvi stvarnosti u kojoj je život, ma koliko snažan i čudesan, pokleknuo i izgubio. Treba(lo) je dalje. Nije to nimalo lako. Skupljam one ostatke sebe, prolazim kroz turbulencije svih mogućih centrifuga tuge, probijam se kroz gusto granje bolne svakodnevice čije mi grane grebu i srce i lice. Često se zapletem među tu šikaru i teško se iskobeljam. Ali iskobeljam se. Zbog mnogo toga lijepog i toplog, želim da sve novonastale sekunde koje ću proživjeti ispunim ljubavlju. Sjećanjem i nezaboravom. Zbog njega, tako dobrog kakav je bio i zbog ljubavi koja je bila tako posebna i ostala meni u amanet da je širim dalje kroz (ne)vrijeme, u svemu što radim, pa i ovim pisanjima... zato sam odlučila da krojim "zapise u (ne)vremenu", ne samo kao nešto što će meni olakšati težinu tereta na ovom drugačijem putu, nego i da u ovom ludom vremenu ostane nešto satkano od ljubavi i iskrenosti. Da ostane "Slovo o Čovjeku". Ne znam i ne umijem drugačije. Iskreno, ni ne želim. Znam da mnogi neće željeti ni da čitaju šta pišem, a kamoli da me prate kroz ovo drugačije putovanje. Kao što znam da će uvijek biti i "nekoliko dobrih ljudi" koji će razumjeti. Zahvalna sam svima i za sve što god budem dobijala ubuduće. Jer, najvažnije sam imala. I imaću to unutar sebe dok dišem.
Na sve one stare i poznate staze sada se nadovezuju neke potpuno drugačije i nepoznate. Staze koje tek otkrivam, pokušavam preći i probiti se se kroz njihove šikare. Nekada svim srcem vjerujem da ću to uspjeti. Da ću savladati sve te uspone, litice koje vrebaju na svakom ćošku i izbjeći oštro trnje. Da ću jednom doći do čistine na kojoj ću prostrijeti ćilim od najljepše ljubavi ikada satkane. Tek kada tamo stignem biće lakše. Boljeće i dalje, gubitak će ostati nenadoknadiv, ali će ljubav biti iznad svega. Sada, ma koliko ona bila jaka, ne može potpuno prekriti tugu koja se rastače kroz moje biće.
Na ovom drugačijem putu najčešće ne uspijem koračati kako treba nego se saplićem, teturam ili posrćem. Sve je još u povoju i rana neprestano krvari preko zavoja omotanog oko srca. Tek učim hodati, tek sam na početku. Snalazim se. Kako znam i umijem. Evo, danas je i tri mjeseca kako sam krenula na terapiju. Pomaže i to, kao i divni ljudi oko mene, ali suštinski najviše pomažem sama sebi. Da to ne želim, ne bi bilo ni najmanjeg pomaka naprijed. Često se desi da i kada napravim taj jedan koračić pomaka, beskrajna tuga me vrati nekoliko koraka unazad. Putovanje i hodanje su tada još teži. Kao da sam vraćena na početak i iznova moram preći one prepreke koje sam jedva savladala. Trudim se. Neopisivo je koliko mi pomaže upravo on, ma kako to čudnovato zvučalo. Kao da onako široko nasmijan uvijek sjedi na mom lijevom ramenu i ponekad, kada baš zagusti, šapne da "pičim dalje".
Guram nekako. Čak i kada sam nikakva, kada mi nije ni do čega, kada bih da me svi ostave u miru moje novonastale tišine i kada bih željela samo da se sklupčam u nekom nevidljivom kutku prostora. Samo nema ni klupka ni prostora u kojima nema boli. Tako je to kada izgubite sve. Ali nema mjesta patetici. Ja nisam nesretna. Kakvu sam ja samo divnu priliku dobila od života! Ipak, plan je bio malo drugačiji. Da nižemo pačvorke na tu priliku i da ga tokom novih godina i avantura samo povećavamo. Fotografijama, vožnjama, ćaskanjima, smijehom. Da možda ostvarimo želju i kupimo malu prikolicu, na čijem krovu bi smjestili bicikle i obilazili nepregledna prostranstva prirode. Luckasti avanturisti i u starosti. Nasmijavaju jedno drugo u toj neostvarenoj budućnosti. U kojoj sam mogla jasno da ga vidim kako je i "pod stare dane" onako vitalan i nasmijan. Kako silazi sa bicikla, penje se u kuću i odvrće Stounse ili ko zna koju muziku koju je tada mogao otkriti. A otkrivao bi je sigurno. Jasno sam mogla vidjeti da će uvijek biti pun beskrajne energije koju će neprestano kroz sve širiti. Ništa od toga se neće desiti. Pogled se zamaglio i zatamnio. Više ništa nije isto. Nije samo put drugačiji, ja sam. Ali ne želim da sve dalje bude uzalud, želim da ima neki smisao. Zbog njega. Zbog nas.
Plan koji je imao život bio je drugačiji, mučan do neprepoznatljivosti i najsuroviji mogući. Borili smo se i tada. Onom čudesnom ljubavlju koja nas je ispreplela u snažne saborce. Borili smo se vagonima smijeha, topline, zagrljaja i pažnje. Ali život, taj u isto vrijeme i najčudesniji i najkrhkiji dar, posložio je stvari drugačije. Ošamario najsnažnije i mene i njega i nas. Meni ostavio trajan, jeziv ožiljak. Moj i naš svijet kakav je postojao u svoj svojoj ljepoti nestao je u jednoj sekundi. Odjednom sam se našla u prljavoj lokvi stvarnosti u kojoj je život, ma koliko snažan i čudesan, pokleknuo i izgubio. Treba(lo) je dalje. Nije to nimalo lako. Skupljam one ostatke sebe, prolazim kroz turbulencije svih mogućih centrifuga tuge, probijam se kroz gusto granje bolne svakodnevice čije mi grane grebu i srce i lice. Često se zapletem među tu šikaru i teško se iskobeljam. Ali iskobeljam se. Zbog mnogo toga lijepog i toplog, želim da sve novonastale sekunde koje ću proživjeti ispunim ljubavlju. Sjećanjem i nezaboravom. Zbog njega, tako dobrog kakav je bio i zbog ljubavi koja je bila tako posebna i ostala meni u amanet da je širim dalje kroz (ne)vrijeme, u svemu što radim, pa i ovim pisanjima... zato sam odlučila da krojim "zapise u (ne)vremenu", ne samo kao nešto što će meni olakšati težinu tereta na ovom drugačijem putu, nego i da u ovom ludom vremenu ostane nešto satkano od ljubavi i iskrenosti. Da ostane "Slovo o Čovjeku". Ne znam i ne umijem drugačije. Iskreno, ni ne želim. Znam da mnogi neće željeti ni da čitaju šta pišem, a kamoli da me prate kroz ovo drugačije putovanje. Kao što znam da će uvijek biti i "nekoliko dobrih ljudi" koji će razumjeti. Zahvalna sam svima i za sve što god budem dobijala ubuduće. Jer, najvažnije sam imala. I imaću to unutar sebe dok dišem.
Dušo draga 💔
OdgovoriIzbrišiDobra moja... <3
Izbriši