Zapisi u (ne)vremenu...

Ne ubijaju datumi, ubijaju dani. Dani imaju sate, minute, sekunde. Neki od njih traju godinama. Kad god se okrenem prema satu, kazaljke kao da su pomjerene unazad. Kao i ja. Guram ja, guram naprijed. Pa, opet, uvijek sam nekako vraćena (u)nazad. Nisu to porođajne muke koje su ipak slatke i naposljetku se to "guranje" brzo zaboravi, a raste i preraste u najljepši dar života.  Nisam na baterije. Ne mogu se, poput sata, razbiti, zamijeniti, promijeniti mehanizam. Složenija sam. Uvijek pomalo čudna, svoja. Sada još više. Ni sama ne mogu razaznati sa čim se sve borim unutar sebe. Nekada sam mokra od znoja, nekada u meni tinja neka prehlada, možda unutrašnja temperatura. Došla sam u tačku ključanja kada ne mogu više znati kada ću morati ići u wc, kada će mi biti muka, kada ću moći povratiti. Gladna budem tek ponekad a ni tada ne mogu nešto čestito (po)jesti. Ležala bih, ležala i samo ležala. Spavala. Ne skidala pidžamu. Nemam snage. Suviše sam mala, a toliko tog

Nespavati. Spavati. Nesanjati. Sanjati.  Kada umor savlada svaku kosku, san nekako dođe.  "Come back. Even as a shadow, even as a dream." Euripid U stvarnosti sveprisutan, a kada dođeš kao san uvijek si nasmijan. Sve je dobro. Zdravo. Kako treba. A onda odlaziš.  Sve te odlaske iznova i iznova proživljavam kroz snove. Onda se ponovo budim, onako jedva zaspala.  Onda se ponovo mučim da zaspem. A kada konačno uspijem ponovo utonuti u san, nikada te poslije tih prijašnjih posjeta u njima nema(m). Teško ustajem u svaki zimski dan. Teturam, tražim, sakupljam ostatke sebe. Kao da sam ona kuglica koja se stvori od prašine pa da se mogu pokupiti. Nepokupljiva. Eto, ta sam. Baš takva. Pa, opet, i takva, tvoja sam, svoja. Ustanem, krenem. U ponedjeljak su me koraci vukli tamo. Prije dolaska na željeno mjesto, vidjela sam konačno to jedno drago, nasmijano, srčano biće, koje nikako da sretnem. A misli na mene, brižno i toplo. Tebe je tako dugo poznavala. Odnijela sa

Ona ustaje svakog jutra, iako želi ležati mjesecima Nasmije se ponekad, čak i kada je komadi duše bolno paraju po kostima Vuče svu moguću snagu koje joj je  preostalo tek nešto malo u žilama jedne pete Snagu ne samo da ustane svakog jutra, nego i da radi nešto o čemu je nekada sanjala Da obavi poneku svakodnevnu radnju Da razgovara i kada joj se ćuti Da ide kada joj se stoji Da se (na)smije kada bi plakala ne samo iz očiju nego iz svake pore kože Muka joj je, podjednako i u utrobi i u zdencima duše  Ne radi joj se ama baš ništa Svugdje prisutna, a na sasvim drugim mjestima Nekako poput njega, koji je u svemu i svugdje, pa opet ga nema Potreban joj je mir, ne želi čak ni razumijevanje i saosjećanje Tek nikako ne želi sažaljenje Posebno ne želi da dobri ljudi brinu Ne treba za nju brinuti, živa je Makar bila živa u mučnom preživljavanju  Ali (pre)živjeće Čuva je jedinstven osmijeh  Toplina jedne nevjerovatno dobrote Ljubav je u njoj  Nezaustavljiva, čista,

Bio je za mene jedan mučan i težak septembar Osmjehivao si mi se u prolazu, a ja sam tupo gledala u Vrbas Oktobar je donio manje mučnine, a još više tvojih osmjehivanja Ponekad bih skrenula pogled sa Vrbasa i nasmiješila ti se Onda je stigao novembar Stidljivo sam ti uzvraćala poneki osmijeh A ti si me često gledao krajičkom oka preko desnog ramena Gledao si me nasmijan dok si onako uspravan stajao naslonjen na šank od cigle Ponekad si na sebi imao crveni, ponekad blago roza džemper Uvijek neku dobru košulju, odlične cipele, hlače U novembru su naši uzajamni osmjesi Polako postajali mali pa sve veći razgovori Radila sam u knjižari i jednog dana podigla sam glavu sa nečega što sam slagala A stajao si pored kase, držeći u ruci nekoliko olovaka Taj osmijeh koji si imao i nosio u svemu, ta rijetka dobrota duše koju si imao u grudima Mogli su da ugriju c ijelu jednu vasionu, a da neće mene Tako nasmijan i sa tim olovkama u ruci Pitao si me koju sam ti ono knjigu preporu

Juče... u trenutku sam poželjela da skrenem desno umjesto da nastavim pravo. Da odem u Kulturu i kupim sebi knjigu. Zvučaće blesavo, ali otkad te nema jedna od najtežih stvari sa kojom se nosim je to da ne mogu čitati. Naprosto ne ide. A čitam odmalena. U krvi mi je. Još od prabake, koja je u siromaštvu i nepismenosti pronašla način da nabavi knjige. Da ih smjesti u trošnu, malecku seosku kuću. I da djeci ostavi u amanet da je najvažnije da se opismene i da čitaju. Odrastala sam uz miris knjiga. Bez Vrbasa, bicikla, knjiga, narandži, mora... ne bih mogla živjeti. Gubitak je jedna gadna stvar pa nije nikakvo čudo da je teško raditi najbanalnije stvari, ali one su sporedne, pritišćpritišće me ta nemogućnost čitanja. I anksioznost je gadna. Nije to bolest, to je stanje u kojem se zatekneš. Postaneš fetus i treba mnogo, mnogo vremena, volje, borbe i truda da se ponovo rodiš. I da nastaviš sa najtupljim ožiljkom koji para srce, prepolovljenošću i tugom koja će ostati trajno i nepomično u t

Neka ona... Potrudi se iz petnih žila i sveg srca da učini nešto lijepo i dobro za druge. Kao i uvijek do sada, ne očekuje ništa zauzvrat, samo da drugi budu zadovoljni i ispunjeni. To joj je oduvijek bila najveća i najdraža nagrada, jedini smisao. Ništa više joj nije bilo niti će ikada biti potrebno. Nakon toga, nastavlja svojim putem, kroz nepregledni lavirint raznih osjećaja, kroz taj karambol snažnih emocija. Danas je to dovodi do lupanja srca, proloma suza, do granice neizdrživosti. Iako zna da je danas, makar bila i ta mučna, preteška nedjelja, krajnje vrijeme i posljednji voz za skidanje dijela ograde sa terase, skupljanje lišća, spremanje magaze i unošenje kaktusa, još nekih predzimskih radova... neka ona bi se jutros najradije predala tom orkanu koji je napao njeno srce i ostala nepomično ležati. Ipak je ustala. Ali, prije nego što je bilo šta započela, predala se tom karambolu da je vrti na najjačoj centrifugi. Neka ona... Žonglira neprestano, a nimalo nije tome vič

Rekao bi mi... Jesi li se umorila, mila moja Majči Dobro te ošišala, neka si malo osvježila Ne brini, ja ću kupiti hljeb Hoćeš da nam ja sutra napravim podvarak ili da prejebem onu piletinu Kada ćemo otići do tvojih na kafu Baš mi je drago da te rad sa djecom ispunjava To je pravi posao za moju Majči Šta misliš da odemo kod kumova, ako bude lijepo vrijeme za vikend Baš sam se poželio drugara Možemo magazu spremiti u subotu Pa da poslije odemo u neku avanturu Samo napravimo kaficu i ubacimo je u termos  A ti si kraljica sendviča pa nam ih spremiš Mala moja Kineskinja, samo ti možeš sve to ubaciti u ruksak Vodu možemo zakačiti negdje usput Popraviću onu lampu i spojiti vanjsko svjetlo Znaš da smo mi kraljevi improvizacije Mogla si nam napraviti uštipke ili palačinke, nisi dugo Da odemo malo proštetati, možemo negdje u blizini popiti i kafu Napraviću nam nesić pa ćemo gledati kvizić Je li izašao novi Živkov Evo, samo da skinem jednu emisiju o svemiru da mogu slu

Rekla bih ti... Da je danas jugovina i toplo veče, da sjedim na terasi i silno mi fališ. Da bih voljela da sutra bude ona nedjelja u kojoj bismo se otisnuli u jednu šuškavu, obojenu jesenju avanturu. Da bih željela da se dogovorimo šta ćemo praviti za ručak. A da uz njega ide nešto od zimnice koju smo pravili. Rekla bih ti... Da ću skinuti jedan dio ograde sa terase i da ću ostatak prelakirati. Ošišaću  ukrasnu travu i sve ostalo pripremiti pred zimu. Da nemam želju da ofarbam kosu, osjećam da mi ove iznikle sijede više pristaju i bolje se osjećam sa njima. Da je onaj tvoj karanfil opet procvjetao. Da sam smogla snage da kročim u Pauzu i da je uređeno možda najbolje dosad. Da bih voljela da slušam muziku, onu posebnu, nevjerovatnu... možda i da pogledam kviz, odslušam Živkova, pratim bbc ubistva, dokumentarce...  Da sam, uprkos svemu, u sebi zadržala onu dozu humora koja me uvijek održavala na nogama. Da su naši najdraži drugari sve slađi kako rastu i toliko toga novo

Divno je po rođenju dobiti voćku. Ne u nečijoj ruci, ne u nekom paketu. Dobiti plod, kakav si i sam, u smotuljku u koji te sa toliko topline ušuškala majka. Nosila te je devet mjeseci u njedrima, tebe kao najljepši plod. Da iznikneš i rasteš, uporedo sa još jednim plodom spuštenim u zemlju baš te godine kada si došao na svijet. Divno je dobiti plod neke voćke kada se rodiš, prekrasan je to dar. Ja sam dobila trešnju. Ti si dobio dunju. De vet mjeseci majka čuva najveće blago unutar sebe. I onda ga spusti na toplu zemlju, da niče sa svojom voćkom, da sa njom raste... sutra je devet mjeseci kako su tvoje dunja i Majči bez tebe. Posve drugačijih od onih najljepših devet u kojima rasteš da bi došao na svijet, da bi stigao do svoje voćke. Na početku ovog proljeća, kada ostali ukućani i komšiluk nisu čestito ni znali jesam li uopšte u kući koliko me je sastavila neizdrživa bol, odjednom sam, jednog poslijepodneva, čula nešto u dvorištu. Klepet metalnih merdevina, šuštanje glasova. Kroz

Nisam ona koja nosi hrabrost u njedrima. Hrabri su drugi. Ja sam unutar sebe uzgajala tek ponešto volje, želje, truda. Pomalo i snage. Valjda se nešto od toga i primilo. Da nije, ne bih vjerojatno mogla skinuti sa ofingera jednu haljinu, naizgled običnu i ni po čemu posebnu. Ali, poput nekih stvari koje nas zapljusnu mirisima i uspomenama kada otvorimo bakine ormare ili neke zaboravljene kutije, tako je i taj ofinger nosio na sebi priču. Posebnu. Jedinstvenu. Priču nanizanu kroz retro šare, boje koje volim... kupila sam je na našem početku. Obukla sam je za naše vjenčanje. Dešavalo se sasvim slučajno, ali nekako sam je uvijek nosila uporedo sa tobom. I gotovo uvijek smo bili na neki način upareni jer ti bi onda imao onu košulju na pruge sličnih nijansi i hlače boje cigle. Dok ovo pišem, pogled mi skreće upravo prema toj košulji, koja proviruje kroz ormar. Proviruje, jer ormar ne mogu zatvoriti skroz, ispao je iz ležišta onaj dio sa ogledalom. A sjećam se kako sam bila luckasta pa svak