What now My Love?

Nespavati. Spavati. Nesanjati. Sanjati. 
Kada umor savlada svaku kosku, san nekako dođe. 
"Come back. Even as a shadow, even as a dream." Euripid
U stvarnosti sveprisutan, a kada dođeš kao san uvijek si nasmijan.
Sve je dobro. Zdravo. Kako treba. A onda odlaziš. 
Sve te odlaske iznova i iznova proživljavam kroz snove.
Onda se ponovo budim, onako jedva zaspala. 
Onda se ponovo mučim da zaspem.
A kada konačno uspijem ponovo utonuti u san, nikada te poslije tih prijašnjih posjeta u njima nema(m).
Teško ustajem u svaki zimski dan.
Teturam, tražim, sakupljam ostatke sebe.
Kao da sam ona kuglica koja se stvori od prašine pa da se mogu pokupiti.
Nepokupljiva.
Eto, ta sam. Baš takva.
Pa, opet, i takva, tvoja sam, svoja. Ustanem, krenem.
U ponedjeljak su me koraci vukli tamo.
Prije dolaska na željeno mjesto, vidjela sam konačno to jedno drago, nasmijano, srčano biće, koje nikako da sretnem.
A misli na mene, brižno i toplo. Tebe je tako dugo poznavala. Odnijela sam joj jednu fotografiju, s početka vašeg poznanstva.
Konačno smo se zagrlile. Makar malo porazgovarale.
Čak sam i zaplakala, iako naizgled nije ni mjesto ni vrijeme. 
A jeste svako mjesto i vrijeme za ama baš sve i jednu emociju koju doživim, proživim, koja prostruji kroz mene. 
Moj život. Moja nevjerovatna sreća. Moja, samo moja tuga. 
Ljubav, iznad svega, ljubav.
Nakon što sam vidjela tu dobru dušu i odlaska gdje su me koraci vukli, sasvim slučajan susret sa nekim naizgled nepoznatim a poznatim. Razumijevanje. Prepoznavanje. Na kraju i osmijeh. Kaže mi nasmijana i da pišem. 
Poželjeti svako dobro ne kao floskulu i imati razumijevanja za nečiju tugu kao njegovu i samo njegovu priču. 
A svako od nas ima svoju priču. Sve su te priče drugačije obojene, kao i mi sami. Pustimo se nijansama, samo našim nijansama. Ne pametovati, ne govoriti šta i kako treba. Samo pustiti druge da se puste.

A gdje su me koraci vukli? Gdje su vukli mene kojoj se sada nigdje ne mili i ne ide.
U tačku našeg početka, na mjesto gdje su se tvoj i moj vrbaski tok zaustavili na jednoj sedri, spojili se i zajedno potekli dalje.
Okolo je snježna bjelina, samo ne lijepa i šuštava kao one godine.
Otišla sam tamo teških koraka i još težeg taloga na srcu, pa opet omotana nekim čudnim mirom unutar sebe.
Pucali su zaleđeni dijelovi snijega pod minusom i stopalima, a opet je kroz tijelo strujila neka neobjašnjiva toplina.
Tamo još uvijek ne odlazim sama. Luckasta sam, znam.
Gdje li sam samo sve sama stigla, ali tamo još uvijek ne mogu.
Imam nju, tu jednu posebnu i dobru dušu, sa kojom najviše volim tamo da odem.
Jer sa njom sam tamo najviše boravila. Posebno u tom posebnom tada.
Jer samo sa njom se, odlazeći sa tog mjesta, mogu nasmijati.
Po ko zna koji put, makar to sjećanje bilo ljetno, nasmijaćemo se i prisjetiti, hodajući jedna iza druge kroz par metara te uske ulice, kako si nas jednom onako vječito nasmijan, "trznuo" idući autom iza nas.
Sjetiću se i onog perioda kada smo se znali, ali ne još prepoznali.
Sjetiću se jednog trenutka u njemu. 
Kada su u bašti, pored breze na ulazu, bile one uzdignute, kao šestougaone stolice klupe. 
Ja sam u tom periodu izgubljena i pokisla, sjedim da popijem kafu prije posla. 
Neko je podne, septembarski dan, dovoljno topao za kratke rukave i sjedenje napolju, ali oblačan.
Unutra se majstoriše, radi se nešto oko poda, a ti se pojavljuješ na vratima u onoj prugastoj košulji veselih boja, osmijeha čiju širinu i iskrenost ni sa čim ne mogu uporediti, sa čašom viskija i pitaš tu izgubljenu i pokislu mene može li neko piće da me malo razgali.
Znao si sve prije svega.
Znao si sve u svemu.
Naučio si i mene toliko toga.
Samo nisi jedno, to jedno jedino ne znam.
Možda zbog toga riječi jedne pjesme nikako ne mogu izbaciti iz glave cijeli taj dan. Vitlaju te riječi u onoj samo mojoj košnici i u ovako kasni sat. U kojem nikako da nađem neku našu snježnu fotografiju. Gotovo sve su osunčane, vrbaske. 
A pjesma i riječi su tu. Pjesma nastala u godini tvog rođenja.
Pored originala i svih verzija, kroz vijuge i u mojoj glavi i srcu, pjeva mi je baš Shirley Bassey. 
Sjećam se onog fenomenalnog dokumentarca sa njom koji je vodio David Walliams. Dokumentarca koji je bio zabavan, veseo, divan, odzvanjao  podjednako njenim gromkim glasom i smijehom.

Uživali smo. Uvijek. U svakom trenutku.
Jer znao si me prije nego što si me upoznao.
Znao si sve u svemu.
Naučio si me toliko toga. I dalje i uvijek ćeš me učiti.
Samo nisi jedno, to jedno jedino što nikada neću naučiti...
What now my love?