Mala sam ja za ovoliko sranje... ali, narašću!

Ne ubijaju datumi, ubijaju dani.
Dani imaju sate, minute, sekunde.
Neki od njih traju godinama.
Kad god se okrenem prema satu, kazaljke kao da su pomjerene unazad.
Kao i ja. Guram ja, guram naprijed. Pa, opet, uvijek sam nekako vraćena (u)nazad.
Nisu to porođajne muke koje su ipak slatke i naposljetku se to "guranje" brzo zaboravi, a raste i preraste u najljepši dar života. 
Nisam na baterije. Ne mogu se, poput sata, razbiti, zamijeniti, promijeniti mehanizam.
Složenija sam. Uvijek pomalo čudna, svoja. Sada još više. Ni sama ne mogu razaznati sa čim se sve borim unutar sebe.
Nekada sam mokra od znoja, nekada u meni tinja neka prehlada, možda unutrašnja temperatura. Došla sam u tačku ključanja kada ne mogu više znati kada ću morati ići u wc, kada će mi biti muka, kada ću moći povratiti.
Gladna budem tek ponekad a ni tada ne mogu nešto čestito (po)jesti.
Ležala bih, ležala i samo ležala.
Spavala. Ne skidala pidžamu.
Nemam snage.
Suviše sam mala, a toliko toga prevelikog iznijela na plećima.
Sada još da nosim najteži tovar. Ne ide. Jebiga, ne ide.
Znam da redovi koje ispisujem nisu u duhu praznika, ali nije ni život svaki put praznik.
Bude u njemu čudesnih trenutaka, vatrometa, slavlja i mimo sve ijednog kalendarskog praznika. 
Kada su ti neki posebni trenuci istinski čudesni, svaki dan je slavlje, ne postoji tu ni kalendar ni datum ni mjesto ni vrijeme.
Jebiga, nije život američki film u kojem osoba oboljela od raka nakon dobijene dijagnoze naprasno skoči bolje i snažnije od Bolta pa ostatak života, ma kako kratak bio, provede putujući svijetom ili barem obiđe toliko sanjani Rim, skače padobranom i koješta.
Nije život američki flim u kojem osoba koja je izgubila najvažniju osobu u životu preleži dane i dane u krevetu pa odjednom naprasno skoči ful sređena hrleći u novi život, najčešće "još bolji i ljepši".
Kroz ekran se ne osjeti smrad lijekova i znoja. Bol je neopipljiv. Osjeti se samo trenutna potreba za maramicama i uzdah, ali to je samo film. Zaboravimo već nakon kratkog vremena zašto smo bili tužni.
Probajte samo pogledati film Moj život sa briljantnim Majkl Kitonom u glavnoj ulozi. E, jedino tada ćete kroz ekran zaista osjetiti mučninu, smrad hemije, vidjeti kako mučno može da izgleda i suvoća usta, kako izgleda lagano, a preteško umiranje. Pa ni to nije baš onako kao u stvarnosti. Više smrdi, boli, teže je. To je i normalno jer je vaše, lično.
Danas sam ja ona koja je bolesna. Priznajem i ne ustručavam se to reći. Iako je jedina prava muka i bolest taj jebeni rak. Usuđujem se reći da je moja novonastala bolest, ta neizlječiva tuga, nešto poput post-rakovskog sindroma. Raka koji nisam imala ja, ali koji sam gledala u oči. Vidjela sam sva njegova lica i, naposljetku, pobjedu. 
Ma neka se zabije, što bi rekla moja prijateljica, gdje takva pogan može biti ikakav pobjednik?! 
Pobjednik je onaj koji nažalost nije pobijedio njega, ali koji mu se smijao u lice, čak i onda kada je gospođu Smrt doveo sa sobom. I koji je pobjednik po svim ljudskim kanonima. Biti čovjek i u bolesti. Biti bolji i kada je najgore. 
Pobjednik sam, usuđujem se reći, pomalo i ja jer sam tom hrabrom pobjedniku čuvala leđa, grijala srce, smijala se sa njim... pazila svaku poru njegove duše da mu olakšam put bez povratka. A "kraja nema", kako Mak napisa... "... od gnijezda do zvijezda..." 
Na nekoj samo tvojoj andromedi sijaš kao najsjajnija zvijezda. Griješ me i kada se čini da ću vječno biti okovana santama. 
"... od gnijezda do zvijezda..." tako će biti, uvijek i u svemu. Odveć sijaš, samo da meni malo ojačaju ove kljakave noge, da se zagrijem pa da te nosim dalje kroz život, još snažnije i jače u njedrima...
Nedaću se da te nedam!

Samo sada moram prileći. 
Iako znam da bi i Smilja i Stojanka ustale iz svojih grobova i stajale nada mnom dok sve ne pojedem. Nisu stajale dok sam bila mala jer nikada nisam izvoljevala i izmišljala, oduvijek sam voljela sve jesti.
Iako znam da ona moja hrabra mater zna da lažem kada kažem da sam jela. Znam i ja kada uopšte ne znam kako joj je da stoji nad šporetom bez jedne dojke i slabije snage u lijevoj ruci pa mi sprema blitvu, supu, štošta.
Iako znam da ona prijateljica koja ima kritičke metode da se trznem i nekad je naizgled gruba, u dubini sebe krije toplo razumijevanje. Zato je večeras sjedila preko puta mene i plakala, a nije me "napadala".
Iako znam da je tu nekoliko divnih i dobrih duša, a posebno jedna, koje me slušaju, saosjećaju, paze.
Zahvalna sam na tome.
Ali prileći, naprosto, moram. I moram sama. Sada kada je život sve samo ne moranje, kada je je trebanje, došlo je do one tačke kada se nešto i mora. Sada i mora i treba. 
Da dotaknem dno većeg od dna u kojem sam bila. Jer samo tako mogu isplivati na površinu. A kada isplivam, ništa i niko neće moći zaustaviti snagu, osmijeh i ljubav koje si mi ostavio za trajanje...

Bio si i ostao "Heroe", a ja ću rasti da postanem "Hurricane"!