Neka ona...

Neka ona...

Potrudi se iz petnih žila i sveg srca da učini nešto lijepo i dobro za druge. Kao i uvijek do sada, ne očekuje ništa zauzvrat, samo da drugi budu zadovoljni i ispunjeni. To joj je oduvijek bila najveća i najdraža nagrada, jedini smisao. Ništa više joj nije bilo niti će ikada biti potrebno. Nakon toga, nastavlja svojim putem, kroz nepregledni lavirint raznih osjećaja, kroz taj karambol snažnih emocija. Danas je to dovodi do lupanja srca, proloma suza, do granice neizdrživosti. Iako zna da je danas, makar bila i ta mučna, preteška nedjelja, krajnje vrijeme i posljednji voz za skidanje dijela ograde sa terase, skupljanje lišća, spremanje magaze i unošenje kaktusa, još nekih predzimskih radova... neka ona bi se jutros najradije predala tom orkanu koji je napao njeno srce i ostala nepomično ležati. Ipak je ustala. Ali, prije nego što je bilo šta započela, predala se tom karambolu da je vrti na najjačoj centrifugi.

Neka ona...

Žonglira neprestano, a nimalo nije tome vična, teške loptice ne samo da joj ispadaju iz ruku, nego joj se čini da ih je svakim novim danom sve više i sve su teže. Ruke sve više trnu i misli da će svakog treba pokleknuti, posustati i naposljetku pasti. A, onda i odjednom... srela je jedno dobro i divno biće. Na mjestu gdje nijedna od njih nikako nije trebala biti, nijemo je prolazila toj hrabroj ženi, istinskom heroju. Majci koja je nedavno izgubila dijete. U njihov snažni zagrljaj isprepletu se toliko jake niti neopisivih emocija. Zagrljaj kao da traje satima. Riječi su bile nepotrebne, samo ta nevjerovatna jačina zagrljenosti. Naposljetku, rastale su se sa osmijehom.

Neka ona...

Čim je došla kući, latila se posla, a kada je prvi dio završila i dok je čekala dobrog brata da joj pomogne za ostatak radova, zazvonio joj je telefon. Jedna druga dobra i draga žena je nazvala da joj se još jednom zahvali za ono što je učinila. Što je uložila toliko truda i želje da im uljepša jedan poseban dan. Opet joj je ponavljala kako je divna, pravo srce, dodavala kako ih je dovela do ganuća, a od takvih riječi uvijek joj je bilo neprijatno. Samo je činila i čini srcem. Oduvijek. I uvijek će.

Neka ona...

Najbolje zna da ništa od toga ne bi bilo "preživljivo". Ne toliko zato što je to zaslužio, što mu je obećala, što su se dogovorili... nego zato što je bio jedinstveno i rijetko dobro biće, što je čistom iskrenošću i nevjerovatnim osmijehom grijao svijet oko sebe. Njen je (u)grijao najviše. I baš zbog njega takvog kakav je bio, kakav će uvijek i u svemu ostati, trudi se da bude bolja. Svaki dan. Rekla je još davno sebi da sve što je učinio, stvarao, bio... neće biti uzalud. Da, dok je nje, biće i njegovog osmijeha. Trudiće se. Da kada god može učini nešto lijepo i dobro za druge. Da snažno zagrli onu čiji je gubitak nemjerljiv sa bilo čim drugim, ma koliko svakome njegovi gubici, pogotovo oni u nevrijeme i nekoga čudesno bliskog, bili porazno i mučno teški. Da sredi sve onako detaljno, pažljivo i uredno kao što je radio. Da potrebni radovi budu obavljeni pred zimu. Da nauči žonglirati. Da ne poklekne. Da ustane. Da...

Neka ona...

Mijenjala se i mijenja se. Mijenjaće se. Svašta će još doživjeti, učiniti, proživjeti. Proći će kroz još milijardu malih i velikih emotivnih karambola. Samo će jedno ostati nepromijenjeno i isto. Ljubav. I jedan osmijeh, posebno jedan osmijeh... živjeće u svemu... nekoj njoj...