Under my (yellow) thumb

Juče... u trenutku sam poželjela da skrenem desno umjesto da nastavim pravo. Da odem u Kulturu i kupim sebi knjigu. Zvučaće blesavo, ali otkad te nema jedna od najtežih stvari sa kojom se nosim je to da ne mogu čitati. Naprosto ne ide. A čitam odmalena. U krvi mi je. Još od prabake, koja je u siromaštvu i nepismenosti pronašla način da nabavi knjige. Da ih smjesti u trošnu, malecku seosku kuću. I da djeci ostavi u amanet da je najvažnije da se opismene i da čitaju. Odrastala sam uz miris knjiga. Bez Vrbasa, bicikla, knjiga, narandži, mora... ne bih mogla živjeti. Gubitak je jedna gadna stvar pa nije nikakvo čudo da je teško raditi najbanalnije stvari, ali one su sporedne, pritišćpritišće me ta nemogućnost čitanja. I anksioznost je gadna. Nije to bolest, to je stanje u kojem se zatekneš. Postaneš fetus i treba mnogo, mnogo vremena, volje, borbe i truda da se ponovo rodiš. I da nastaviš sa najtupljim ožiljkom koji para srce, prepolovljenošću i tugom koja će ostati trajno i nepomično u tebi, samo će promijeniti boju i oblik. Paradoksalno, jedina knjiga koju sam uspjela pročitati u ovom mučnom neprebolu, osim biografije o divnom čovjeku i ocu moje najiskrenije prijateljice, je knjiga "Davidova lista". Kažem da je paradoksalno jer ta knjiga nije lepršava nego je napisana iz pera stvarnosti, surove stvarnosti, a u isto vrijeme i ljepote života. Napisao ju je David Menaš, profesor engleskog jezika i književnosti, koji je prkosio tumoru na mozgu. Napravio je čudo ne samo što je sa tom pogani poživio mnogo duže od prvobitnih prognoza, nego što je i učenicima, koji su njegovo oddjeljenje dolazili u najosjetljivijim tinejdžerskim godinama poklonio toliko toga. Listu prioriteta. Šta je suštinski važno u životu. Predavao je doslovno do zadnjeg atoma snage. Naposljetku, napola invalid i pred kraj života, odavno svjestan da je njegov najveći smisao i prioritet upravo to što je predavač, odlučio je da obiđe svoje bivše učenike kroz cijelu Ameriku da vidi da li je imalo smisla. Imalo je, itekako. Svi učenici koje je obišao kroz život su nastavili uz njegove savjete, svi su ga se sjećali kao nekoga ko im je pomogao ne samo da vole predmet koji predaje, nego i da se lakše nose sa problemima koji su ih u tom periodu mučili. Zahvaljujući njemu, i tako mladi već su znali šta su prioriteti u životu. Profesor Menaš je ubrzo nakon tog čudesnog putovanja preminuo, a ostavio je jedno divno svjedočanstvo u knjizi koju je uspio napisati i teško bolestan. Svako treba da je pročita. U jednom dahu.

Nikako ne želim a tek se ne usuđujem da se i mikronskim dijelom atoma uporedim sa nevjerovatnim profesorom Menašom niti sa svim herojima koji su iskusili tegobe pogani zvane rak a ostali nasmijani, pozitivni, hrabri... ali, za ovako malu mene, mene u neprebolu, anksioznosti i onom neprestanom žongliranju sa mijenama osjećaja, obavezama, koječim... taj korak juče, ta želja iznikla u djeliću mozga u samo jednoj sekundi, ta sićušna želja da odem i kupim sebi knjigu je ogroman korak. Jer, u pitanju je njeno veličanstvo knjiga! Uz susret sa dragom osobom sa kojom sam uspjela malo i porazgovarati, izgubila sam pojam o vremenu i prostoru i nestala među knjigama... na kasi, držala sam tri knjige a srce je treperilo. Ne zbog tog koraka nego što sam u ruci držala "Zvezdanu prašinu" Milana Vlajčića. Briljantnog, britkog, intelektualca u pravom smislu te riječi, čovjeka koji tako kulturno pljuje po nekulturi. Po bahatosti, vlasti i šljamu. Vlajčića, kojeg smo obožavali slušati u raznim emisijama. Ni sa Preverom nikako neći da se poredim ali osjećala sam se kao da sam otišla na trg knjiga i kupila knjigu za tebe, ljubavi moja...

Sve to juče kao da se nekim prirodnim slijedom nastavilo pretakati u danas. Danas, u kojem sam ti odnijela žute maćuhice da te griju. Baš nekako simbolično kao taj Žuti svijet koji sam još sinoć počela da čitam i koji je stvorio Albert Espinoza, španski scenarista i pisac. Čovjek koji nije dozvolio da ga bolest uništi nego baš naprotiv, potrudio se da na nju ne gleda kao na gubitak nego šta može dobiti. I da je naš svijet i žut radostan i pun ljepote. Samo ako mi to želimo, ako ga mi stvorimo. Sada već ne pišem o knjizi jer sam je tek počela čitati nego pišem o nama, o našem toplom i nasmijanom svijetu koji smo stvori na zdravim temeljima i nogama, a onda je došla pogan. Nismo joj dali da zacrni naš svijet, do posljednjeg trenutka naš svijet bio je obojen pažnjom, zagrljajima, cmokićima, osmjesima i smijehom; bio je žut, topao, iskren... 

Nošena ljubavlju i tom nekom energijom i dobrotom kojom si obasipao svijet oko sebe, a koje su moji najveći pokretači za svaki novi korak i dan, uspjela sam čak prelakirati i ogradu na terasi. Kasnije sam terasu oribala, sklonila ostatak kaktusa i, dok će žuti cvijet koji si spasio spavati do proljeća, posadila sam jedan drugi da se grije uz jedan od mnogih čudesnih mozaika od kamena koji si stvorio. Zlatnim rukama i zlatnim osmijehom. Zahvalna sam, toliko zahvalna. I kada mučno boli i kada bih vrištala od tog tih groznih osjećaja nedostajanja, praznine, tuge... kada sam uveliko uplovila u novembar, mjesec našeg početka, svega nama važnog što je prošlogodišnjeg novembra polako počelo nestajati. A nije nestalo. Tu je. Baš kao u Golobovoj Kao da si mi dotakla usne. Baš kao u završetku Golobove Ima ih koji su umrli ljubeći se: 

I, konačno, ima ih koji su umrli odjednom 

Bačeni poput kamena visoko u nebo 

Ni smrt ih nije zaustavila u letu koji još traje

Bila sam na jednom nama posebnom i dragom mjestu. Gledajući u Bouvijevu sliku dok su mi se sa desne strane osmjehivali Rolingstonsi, dok je kroz mene strujao osjećaj radosti što si imao priliku da ih slušaš uživo. Toliko smo tamo smijeha i uživanja otisnuli. Dva rokera u pronađenoj urbanoj oazi. Zadnjih godina, tamo smo slavili naše dane. Večeras nisam bila sama i ne samo sa dragom prijateljicom. Tu si, kao i na mnogim mjestima. Znam da kroz mene živi tvoj osmijeh i posebna energija, a trudiću se kroz dalji put da kroz mene isijavaju zrake tvoje nevjerovatne dobrote. Ne pretjerujem. Znam to. Posebno kada mi neko koga prvi put srećem u ovom neprebolu i ko je neko ko nas je viđao usput a još manje dobro poznavap rekao toliko toplih i iskrenih riječi. O tebi. O tome kako sam imala privilegiju da te imam, da se imamo. Da jeste teško i strašna je istina da kroz život idem dalje kao da mi je neko otkinuo dio tijela, ali isto tako idem i ponosna i nasmijana jer itekako imam zašto. Znam...