Rekla bih ti...

Rekla bih ti...

Da je danas jugovina i toplo veče, da sjedim na terasi i silno mi fališ.
Da bih voljela da sutra bude ona nedjelja u kojoj bismo se otisnuli u jednu šuškavu, obojenu jesenju avanturu.
Da bih željela da se dogovorimo šta ćemo praviti za ručak. A da uz njega ide nešto od zimnice koju smo pravili.

Rekla bih ti...

Da ću skinuti jedan dio ograde sa terase i da ću ostatak prelakirati. Ošišaću ukrasnu travu i sve ostalo pripremiti pred zimu.
Da nemam želju da ofarbam kosu, osjećam da mi ove iznikle sijede više pristaju i bolje se osjećam sa njima.
Da je onaj tvoj karanfil opet procvjetao.
Da sam smogla snage da kročim u Pauzu i da je uređeno možda najbolje dosad.
Da bih voljela da slušam muziku, onu posebnu, nevjerovatnu... možda i da pogledam kviz, odslušam Živkova, pratim bbc ubistva, dokumentarce... 
Da sam, uprkos svemu, u sebi zadržala onu dozu humora koja me uvijek održavala na nogama.
Da su naši najdraži drugari sve slađi kako rastu i toliko toga novog znaju.
Da je naša čudesna I još uvijek slobodna na biciklu, pomaže svima, ne skida nikada onaj čarobni osmijeh sa lica.
Da je N toliko vrijedna, prva skače kada bilo šta treba raditi, da se ne buni kada želim da je poljubim, a i sama me poljubi.
Da je S školarac i veliki šarmer kojeg obožavaju djevojčice, a on malo malo pa ima novu curu.
Da je D sve slađa i pametnija, raste, svašta novo zna.
Da i naši ostali drugari imaju osmijehe, avanture, nešto posebno dvoje.
Da stičem i neke nove drugare, da sam teta Maja kojoj se i najdraži i svi ostali drugari iskreno raduju, a to mi grije srce i tjera me naprijed.
Da imam novog drugara, riđokosog sa pjegicama, u star wars majici i žutoj kabanici, koji je malo šašav i stalno me nasmijava.
Da imam i jednog dvogodišnjeg drugara  tako dobrog i mirnog, koji me svaki put blago i toplo zovne i obraduje mi se.
Da mi djeca i sve što nose unutar sebe i nesebično mi poklanjaju daju najveću snagu i smisao u mom besmislu.
Da zbog njih imam volju nešto da napravim, uradim, nasmijem se.

Rekla bih ti...

Da se više ne trošim na gluposti, izbjegavam šuplje priče i nepotrebne kuknjave.
Da kafu najradije i najviše pijem sa roditeljima, dobrim bratom, ljudima koji griju dušu, često i sama, što mi prija. A, u suštini, nisam ja nikada potpuno sama.

Rekla bih ti...

Da sam upoznala jednu dobru i vrijednu mladu ženu i da smo se prepoznale, pronašle.
Da je kum toliko toga novog napravio, a koliko je kuma vrijedna da ne pričam.
Rekla bih ti da jedan toliko željeni dječak raste i stalno je nasmijan.
Rekla bih ti da je sin naših dragih prijatelja postao asistent na fakultetu.
Da je moj N sretan sa djevojkom i da je ona zaista jedno čestito čeljade.
Da mnogi pitaju, brinu, čuvaju me. Lijepo govore o tebi, o nama. Od nekih to nisam ili ne bih ni očekivala pa mi duša od te iznenadne dobrote raste.
Da proslavljena košarkašica svaki put kada je sa mnom kaže da si i ti negdje tu. 
Da naša draga M tako toplo i divno brine o meni, makar se i ne vidjele ili čule dugo. Da bih voljela da odemo kod njih i preslatkih drugara i ismijemo se kao nekada.
Da sam odgurala tvoj bicikl do pumpe i naduvala gume pa ga očistila i podmazala.
Da nekada, kada su svježija jutra, a ja još uvijek idem biciklom, obučem onu tvoju tamno plavu podmajicu. Grije me. Kao što me grije još toliko toga tvog.

Rekla bih ti...

Da se trudim da budem bolja, da mi sve što si govorio i radio pomaže u raznim situacijama. A bude i ne baš lijepih. Znao si kakve pogani ima u ljudima, ali ne bi vjerovao na kakvu su pogan naišle divne osobe pa i ja sa njima. I dalje vjerujem u pravdu i dobro, znaš da bih ti i to rekla.
Da mi toliko fališ u milion situacija, prilika, okolnosti, od najmrvastijih sitnica pa sve do velikih životnih dilema.

Rekla bih ti... 

Da mi je žao što ti ne stižem doći često kao ranije, iako taj dolazak nije nikakav parametar, znali smo i prije da to nije bitno nego ovo drugo, u nutrini. Ali nekada imam potrebu baš da tu dođem, da proćaskamo, iako sa tobom, na neki neobičan i neobjašnjiv način, ćaskam neprestano. 

Rekla bih ti... 

Sve ovo i još neopisivo mnogo, mnogo toga... a tek će to (na)dolaziti, tek će toga biti...
Govorim mnogo toga cigli, kamenu, drvetu... najviše govorim Vrbasu... i, na neki neobjašnjiv i meni svojstven luckast način, znam... znam da znaš i da čuješ sve što ti govorim, sve što bih ti rekla...

Možda bih ti najviše voljela reći da te čuvam uvijek i u svemu, ali to si znao... a nekako i sada znaš...

I ne bih ti samo sve to i mnogo toga više rekla nego govoriću ti... uvijek...