Struggle

Često pomislim kako pojedine riječi na drugim jezicima bolje prikazuju neke osjećaje, stanja... danas mi struggle  odzvanja u njedrima, iako se borim svaki dan. Ali ta struggle kuca nekako drugačije u grudima. Teže dišem. Nije to toliko zbog nedjelje. To je zbog svih nagomilanosti toliko dana, nagomilanosti koje se nedjeljom bolno raspršuju po cijelom tijelu. Danas teže dišem ne toliko zbog truda i napora koje ulažem da bi ona druga ja funkcionisala, koliko zbog slavine, roletne, ograde, loze, lampe, odlaganja laganije garderobe, spremanja magaze, unošenja kaktusa, priprema za zimu... naravno da sve te zadatke mogu riješiti i uraditi sama. Naučena sam na rad odmalena. Ništa mi nije teško. Isto tako, svi smo mi u suštini sami i najviše zavisimo od sebe. Mogu pozvati brata, prijatelja, tatu, kuma, ujku... naposljetku,  postoje i majstori, kao i ljudi koji sitnim popravkama popunjavaju kukućni budžet. Uvijek ima rješenje, ali sva ta rješenja danas i u ovoj prvoj jeseni kako sam prepovljena, svako od njih samo pojačava onu struggle meni... naprosto nemam snage, u jednom trenutku, kada je ona druga ja završila neke lijepe zadatke, ona koja pati samo se stropoštala u krevet, osjećajući i fizičku i psihičku slabost. Sramota me to reći, ne zato što ne podnosim kada ljudi koji imaju zdravlje kukumavče nad promjenama vremena i zbog kojekakvih gluposti, nego zbog nevjerovatnih heroja iz mog života, onih koji su prošli kroz prave bitke. Neki su ih, nažalost, izgubili. Neki su iz tih bitaka izašli ranjeni, ali opet na vlastitim nogama. Sramota me išta reći jer je mamu napala neka glupava stomačna viroza, a koliko je bitaka iznjedrila ne zaslužuje da se nakašlje zbog prašine, kamoli nešto više. Nije u redu da ja tu nešto glumatam. Ovu moju fizičku, trenutnu iscrpljenost mogu riješiti topla supa, paracetamol, vitamini, čaj... ništa to nije. Drugo mene muči. Nešto drugo je teže. Nema one druge polovine, mog saborca, koji bi mi barem nešto od toga pripremio. Kuhanu rakijicu možda. Ali, nju sada ne smijem ni piti, baš zbog toga što sam oboljela od prepolovljenosti i što mog saborca više nema, osim u nutrini, vazduhu, vodi, sjećanjima. Ma koliko čovjek bio realan i svjestan, itekako znajući da njegovo stanje nije bolest nego obuzetost neopisivom tugom, ipak se najčešće osjeća bolesno. I može raditi, glumiti luckastu gospođu jesen za krasna, mala bića, može ustati i iz kreveta, iz te stropoštanosti da sredi ostatak loze i skuha sebi čaj. Da nešto pojede. Može sve, priroda je svima, pa i meni, dala toliko moći, sposobnost snalaženja, mogućnost preživljavanja najtežih brodoloma, a kamoli savladavanje trenutnog premora i možda neke virozice. Organizam ima snage da nadjača jesenji umor, viruse, bol u kostima... sve to bude i prođe. Osim one struggle... rana je tu, bolan ožiljak i ponekad jače (pro)krvari pa nije nimalo čudno što zaboli i tijelo, što (za)smeta glasan smijeh onih koji su isto izgubili, iako se treba i smijati, družiti, iznad svega (nastaviti) živjeti... znam i da svako drugačije nosi breme gubitka, ali nekome ko proživljava struggle, posebno u danima kada joj ona druga polovina fali do sve tanje granice izdržljivosti mnogo više smeta i toliki smijeh, gotovo cjelodnevno cviljenje psa kojem očito nije dovoljno koliko mu "slatke" komšije posvećuju pažnje, neprekidno lupanje o koš... možda... da sam, nakon jednog lijepog zadatka, barem imala snage da se spustim do Vrbasa, da se provozam do tebe i da na neki način proćaskamo dok zalijevam maćuhice... ali, moja današnja snaga je odjednom, u samo jednoj sićušnoj sekundi, uplivala u premor. I, što je mnogo teže, rasplinula se u jednu mučnu, gorku struggle...