B e s t o b o s t

Bestobost može biti obojena blagom melanholijom oker boje. Kao kada voljeno biće ode nekim poslom u drugi grad i kada ga nećeš dugo vidjeti. Bestobost može biti i tamno siva, gotovo crna, kada srce lupa do iznemoglosti za nekim ko te ne primjećuje i gleda kroz tebe. Bestobost ima razne oblike i boje. Svaka je teška. Ali postoji jedna najteža, crnja od noći bez zvijezda, posuta prahom besmisla, očaja, tuge, beznađa. Bestobost u bestobosti koja je konačna i trajna. Bestobost koja dolazi nakon smrti voljenog bića.

Ironijom životne režije, u blatu takve jedne bestobosti ipak dišem. Živa sam. I kada mislim da ću se od bola rasuti na hiljadu komadića, smrt ne priželjkujem. Biram život. Ali život u bestobosti je strašan, surov, jeziv. Pa, ipak, ustanem nakon svakog saplitanja, mučnine, onog tupog komešanja u utrobi koje me budi svakog jutra. Idem dalje. Ne zato što se mora ili zato što ide i taj život. Sakupim sve ostatke sebe, beskrajnost tuge i onaj razarujući bol pa ih stavim u jedan nevidljivi džak od kostreti, koji potom sakrijem negdje na dno srca. I izađem na svjetlo, u dan, u obaveze. Da, osim onih kućnih i okolokućnih, uspjela sam da stvorim i jednu itekako važnu obavezu. Počela sam da radim. Kolika je to samo promjena i inače, kamoli nakon svega. Osposobila sam svoje mehanizme da, i pored te razdiruće bestobosti, zakoračim u jedan Čarobni svijet. Stvarno je takav, ne zezam se. Nije to neki svijet koji sam izmislila da mi bude lakše, nego je to jedan opipljiv, prijatan i topao svijet koji su stvorile dvije posvećene i dobre žene. Imala sam čast da me u taj svijet prime. Sada je na meni da opravdam to povjerenje. Nije lako, nimalo nije lako. Ali trudim se i dajem sve od sebe, kao i za svaki, i radni i lični, posao u životu. Uspijevam i u nečemu gotovo nevjerovatnom u bolnoj bestobosti – nasmijem se. Osmjehnem. Odgovorna sam, ali i pomalo luckasta. Baš onako kako bi volio. Ali bestobost čeka. Klimav je onaj čvor na vreći, ma koliko ga ujutru stežem. Čak i dok radim, on olabavi. Puno truda treba da ga čvrsto držim zavezanog barem dok sam tamo. U svijetu punom čarolije nema mjesta tugovanju. Tek kada zatvorim ta vrata mogu se vratiti bestobosti i tugovanju. Tada se sadržaj vreće raspršuje i biva svakim danom sve teže.

Nije to neka boljka koju vrijeme liječi, naprotiv, vrijeme u bestobosti samo još više puni onu vreću nedostajanjima, potrebama, željama, mislima i samo čekam trenutak u kojem će se ta vreća stopiti sa mnom i na nju ću se naviknuti. Kako se na bestobost ikada i ikako može naviknuti mi je nezamislivo, ali doći će i to. Sada je to nemoguće. Posebno u onim trenucima bestobosti kada izgleda kao da će pore kože popucati i iz njih početi da curi nepregledna rijeka svega. Baš svega. Što fali, nedostaje, treba. Ta koža koja se stvorila na mom tijelu u bestobosti je tako osjetljiva, ranjiva, treba joj beskrajno mnogo njege i mukotrpnog rada da ostane na svom mjestu. Nije to nimalo lako. Posebno u onim danima bestobosti kada su osjećanja i sjećanja toliko intenzivna kada svakog minuta mislim kako ćeš svakog trena ući u toplinu našeg doma ili me tu dočekati, da ćemo se otisnuti put Vrbasa. Kada ti čujem glas, jasno i glasno. Kada vidim tvoj odraz kristalno čist ispred sebe. Kada mi fališ više od faljenja. Kada iznova i iznova nailazim na podsjetnike. A nisu svi tako lijepi, znaju doći i u plavoj koverti kao rješenje kojim mi nešto preostalo iza tebe pripada. Ne želim ništa od toga. Imam onu drugu pripadnost, dragocjeniju od ičega. 

Bestobost nakon smrti je strašna i jeziva. U njoj treba ošišati lozu, ofarbati ogradu na terasi, održavati toplinu doma koja je sve samo ne topla. Treba otići, doći, izaći, ući, kupiti, donijeti. Ćutati, neprekidno ćutati u toj ogoljenosti samoće. Dočekati zimu bez grijanja. Da, zidovi će biti topli, ali nijedna deka neće dovoljno moći zagrijati dušu punu bestobosti. U bestobosti nema zlatnih ruku koje će na lampi srediti žice odspojene u spremanju, pogledati šta povremeno kaplje ispod lavaboa i otkriti šta se desilo sa jednom sijalicom pod biber crijepom koju su te iste ruke kojih nema smjestile iznad sokla od skenderskog kamena. Nema ih da orežu grane dunje i, što je najbolnije od svega, nema ih da me snažno zagrle. Mogla bih nizati i nabrajati do besvijesti. Ne vrijedi. Ne postoji više ništa što može učiniti da prođe nešto što ne prolazi. To sve, sve te bure bestobosti ostaju duboko unutar mene. Dovoljno sam, moguće i previše, o tome pisala. Ali, i to je tvoja Majči.

Sada, ono što je iznad svega - valja gurati, pičiti, biti čak i hrabar. A tako bih voljela da nikada nisam morala biti hrabra. Posebno da ti nisi. Da nikada nije bilo bola i patnje. Nevjerovatno je i pomisliti, kamoli reći, ali čak bih voljela da je paralelni svijet u kojem smo živjeli ostao onaj u kojem su se ispreplitali naša čudesna ljubav i nepravda okruženja koje nas je utorilo. Jer, takav svijet bi se mogao mijenjati. I u takvom svijetu ne bi bilo bestobosti. Sada ja živim u nekoliko paralelnih svijetova, u jednom sam zarobljena u onoj vreći punoj bestobosti, u drugom sam već neko ko obavlja radne zadatke, treći me okružuje i postao je poganiji nego ikad... mnogo zatvorenog prostora, a toliko svjetlosti i vazduha oko mene. Samo mi je u bestobosti toliko zagušljivo. Pa čak i u toj tako bezličnoj i tupoj bestobosti ja sam sa tobom. Uvijek sam sa tobom. U svim tim paralelnim i neparalelnim svijetovima, postoji jedna nevjerovatna i silna nit kojom si me vezao i nakon smrti i u ovoj mučnoj bestobosti. Držiš njen drugi kraj toplinom ruke, dok se iskreno osmjehuješ, sipajući kroz protok vazduha pregršt savjeta, ljubavi i pažnje. Ne daš mi da potonem i ugušim se u onoj vreći. Čuvaš me da ne posrnem čak ni u bestobosti... jer, postoji ona neobjašnjiva sila energije koja vijori iznad mojih veđa. Ona koja nas spaja neraskidivo. Od onog škripavog snijega pod prvim koracima, preko svih tiha i brzaka koje smo preplivali, do sklupčavanja uz tvoja hrabra ramena na kojima si nosio toliko breme. Od svega ispredenog prije, od toliko ušuškanog između pa sve do one staze posute zvjezdanim prahom na kojoj me nasmijan čekaš. Da raspleteš onu tešku vreću od kostreti sa dna mog srca i prospeš je vazduhom. Da baciš bestobost daleko, daleko, da je pogodi neki meteor i rasprši na hiljadu komadića. Da se kroz oblake provozamo na biciklima do voljene rijeke, čiji tokovi nas jednom i negdje, „od gnijezda do zvijezda“, sigurno čekaju... znam to, iako sam nevjerujuća. Ali nije svaka vjera ona u kojoj će nam pomoći „stvoritelj“, postoje i neke druge, toplije. Iznad svega, vjera u ljubav. A, naposljetku, vjera i u život bez bestobosti. „Čekaj me i ja ću sigurno doći“, čekaj me na zlatnoj poljani nadomak rijeke. Čekaj me i ja ću sigurno doći u taj novi život u kojem neće postojati ništa osim stobosti...