Zapisi u (ne)vremenu...

Vinuo se nebu pod oblake Izrastao kao nikada prije Starinski žuti cvijet Cvijet koji si volio Koji si spasio Sa prašnjave ceste Da preko njega ne pređu bageri I ne nestane pod betonom Pažljivo si ga zasadio Ušuškao toplom zemljom  Koju si donio u korpi bicikla Njegovao ga A on se širio i uspinjao Uspravan poput tebe U julu se najviše rascvjeta Baš ovog jutra Baš u ovo vrijeme Vrijeme u kojem prijateljica  Za ovaj teški i tužni dan Pa još smješten u nedjelju Neki dan reče Zar je već pola godine A meni ne postoji već Meni je tek Tek minut sat otkucaj  Tren uzdah mrva Tek tako malo vremena Otkad te nema A u njemu stalo  Toliko džakova težine Kidanja iznutra nemira suza Razdiranja za nekoliko decenija Tek tako malo vremena Tek toliko da na trenutak Osim bola tuge praznine Iznikne žuti cvijet  I to prvi put Nebu pod oblake Znam da se vinuo visoko Za tebe nasmijani moj Da ti šalje toplinu Zagrljaj pogled pažnju Da ti blago šapne  Kako ću se osm

Kao da si znao šta me ovog jutra čeka pa si mi se ušunjao u snove nasmijan. Zadržao si se kratko, samo da kažeš:  "Došao sam da vidim je li sve u redu" . Kao da si znao da me čeka "nered" , da trebam preći onaj dio puta koji mi je najteži. Ustala sam spokojnija nego inače jer unio si mi toplinu tom kratkom posjetom u snu, ali kako se bližilo vrijeme odlaska ka tom putu, postajala sam uznemirenija. Disala sam. Tri sekunde uzdaha i pet sekundi izdaha. Pomagalo je. U mislima sam sve prelazila sa tobom i to je pomagalo još više. Krenula sam. Znala sam da mi ne može biti ništa jer toliko hrabrosti si prosuo na putevima koje si tako uspravno prelazio da je ovaj moj tek puka banalnost. Tako sam mislila sve dok nisam stigla. Disanje više nije pomagalo. Ali nije bilo ni lupanja srca, napada panike ili nečeg težeg. Samo su noge bile teške, uznemirenost se prožimala cijelim tijelom. Ipak, udahnula sam najdublje što mogu i zakoračila u taj prostor. Uspjela sam jer opet si t

Postoje trenuci u kojima umireš a ostaneš živ. Nekoliko puta sam bila tek milimetar udaljena od jednog takvog trenutka, a u toplo predvečerje ove subote sam ga i doživjela. Svom silinom raznio je moje kosti i prosuo ih po tepihu oblutaka i ponekom srcolikom kamenu koji su se mirno sunčali na plaži. Čupao je moje srce pokušavajući da ga prospe iz grudi u plićak, začudo, ne toliko hladne rijeke. Samo jedan jedini trenutak. Sićušan, mrvičast a razoran. Trenutak u kojem ne pomaže nijedna vježba disanja jer se gušiš toliko unutar ždrijela da dah nikako ne prolazi. A Vrbas teče ispred tebe, tako mirno i spokojno. Umireš od samog njegovog mirisa, od umivanja njegovim kapljama ma koliko prizivala lijepe uspomene. Sve je uzalud. On neće izroniti iz vode. Nema nas da sjedimo u tako divno predvečerje u tišini obale uz blagi šum rijeke. Da baš tada, negdje oko sedam sati, izvadimo hladan nektar iz Vrbasa da se osvježimo. Jer kaficu smo dotad popili. Ručak i voćke pojeli. Iskupali se.

Ne mogu reći da za mene sada postoji novi put ili novi početak jer njegovim odlaskom nije nastao kraj. Nisam trebala započeti nešto potpuno novo, trebam "samo" sakupljati rasparčane dijelove sebe. Ma kako bila teška jedna takva rabota, trebam to činiti svakog dana i onda te rasparčane i rasute dijelove sastavljati u cjelinu. Cjelinu koja će uvijek biti ista, nepromijenjena i trajna. Koja u sebi nosi jasnu poruku. Poruku koja je i moj zavjet i obaveza, a to je da na ovom drugačijem putu koji mi je život ispružio pred korake, uvijek i u svemu budem ona koja će kroz pisanja i sve drugo što radi nositi u džepovima čestitost njegovog imena i ljepotu uspomena. Zato kažem da je ovaj put drugačiji, a ne novi.  Na sve one stare i poznate staze sada se nadovezuju neke potpuno drugačije i nepoznate. Staze koje tek otkrivam, pokušavam preći i probiti se se kroz njihove šikare. Nekada svim srcem vjerujem da ću to uspjeti. Da ću savladati sve te uspone, litice koje vrebaju na svakom ćoš

Neka mjesta.  Posebna.  U Klub na kraju nisam otišla, ne zato što nisam mogla, nego zato što renoviraju. A bila sam spremna da pređem tih nekoliko koraka baš do tog mjesta gdje još uvijek ne mogu da zakoračim sama jer sam bila u društvu drage prijateljice sa kojom sam toliko divnih uspomena tamo satkala. Otišle smo onda malo dalje. U povratku, samo sam na tren zastala. I sve je bilo tako živo i opipljivo, kao da se nije desilo prije više od decenije. Bila je nedjelja, ja na posve drugom kraju grada kada me nazvao da mi kaže da je završio obaveze u Klubu i pitao jesam li slobodna da se vidimo. Onda sam kao kakva zaljubljena tinejdžerka odmah sjela u taksi i ubrzo smo se našli. Prošetali. Stazom pored našeg voljenog Vrbasa. On u dugoj crnoj jakni sa zelenom postavom. Onim dobrim cipelama koje iako jasno vidim ne mogu opisati kako treba. Koračamo jedno pored drugog. Pronađeni. Dva putnika koji postaju saputnici. Na tim nekim posebnim mjestima. Saputnici čije sjedinjenje tek izniče kas

Kakvo sumorno jutro. Poželjela sam u sekundi da ugasim alarm koji me opominjao da trebam ustati. Željela sam samo da se okrenem na drugu stranu. Da ne ustanem. Kako je to sada neobično, donekle i nevjerovatno. Nikada nisam dozvoljavala da vrijeme utiče na moje raspoloženje, znala sam od kišnih kapi stvarati sunčane zrake, a u rukama sam imala moć da utoplim i hladne, sumorne dane. To nikada pretvorilo se u nekada. Težak mi je svaki dan u isprepletenosti različitih emocija. Posebno danas. (Pod)sjećanje na Zoku. I dalje mi fali, svih ovih trideset i jednu godinu. I faliće dok dišem. Tako je to sa onima koji odu, a ustvari nikada od nas nisu ni otišli. Smogla sam snage da ustanem, popijem kafu, doručkujem i odem kod porodične. Voljela bih da sam imala snage da odem i do Kluba 22 i popijem kafu, ali ipak nisam mogla. Znala sam da u tako oblačno i tmurno jutro sigurno nema nikoga, ali nije u meni bilo dovoljno jačine da savladam taj korak, ma koliko se činio sićušnim. Sjetila s

...i sve je danas prazno beskonačno, a vjetar duva, duva bezutješno na gole duše koje neprestano ištu i grle beznadno, beskrajno. (Meni bez mene, Tin Ujević) Kao kada na prazan stomak halapljivo pojedeš obilnu porciju hrane pa ti bude muka. Ili kada stomak ostaviš prazan nalijevajući ga samo vodom pa se ta praznina još više uzburka i postane još gore. E, takva je svaka nedjelja otkad sam ostala sama. Ni jesti ni ne jesti. Ni ustati ni ostati ležati. Bol itekako zna koji je dan najbolji za eksploziju osjećaja. I za nadutost od prejedanja i za krčanje crijeva od gladi. Valjda tada nakupi silne zalihe svih prethodnih dana, tada najintenzivnije podsjeća da je ona tu da se provodi sa onim ko ti je najbliskiji. Gura ti u usta ili ogromnu porciju hrane ili te nalijeva vodom. Nedjelja. Dan kroz koji putujem a ne idem ustvari nigdje. Da, borim se. Nisam pala, kamoli propala. Niti mislim. Borim se i sa nedjeljom kao što se borim i sa svim ostalim. Odjednom, u nekom t

Gluvo je doba. Skoro dva ujutru. Na terasi umirujuća tišina, prijatno je bez daška vjetra i bilo kakvih zvukova. Samo neće san na oči. Diši. Udahni, izdahni, udahni, izdahni. Znaš i sama kako je nekada, kada su ti se neke brige vrzmale po glavi pa nisi mogla da zaspeš, smireno ponavljao da dišeš, udahneš, izdahneš, da se opustiš. Nisi to ni pod smijurijama od briga uspjevala, gdje ćeš tek sada pod ovakvim tornadom tuge?! Ali nema veze, ne žuriš nigdje.  Nemaš pritisak od ranog ustajanja, trenutno nemaš drugu obavezu osim one prema sebi. Ima li važnije obaveze i inače, a kamoli u ovakvom karambolu?! Treba da radiš onako kako se osjećaš. To ti je sada najvažnije, inače si propala i neće te biti nigdje ubuduće. A znaš da te ubuduće itekako biti treba, ne samo zbog sebe same. Piši. Ne muči se više kojekakvim dvojbama da li trebaš, radi onako kako ti nutrina nalaže, a znaš da bi ti i on rekao da pišeš. A kome smeta ovolika ogoljenost, teret, faze kroz koje prolaziš... neka okrene glavu.

Nedjeljom je nekako najogoljenija. Pred onim ko joj je najbliskiji. Pred samom sobom. Posebno pred samom sobom. Posebno otkako je ostala bez onoga ko joj je (bio) najbliskiji. Ogoljena pred istinom. Pred svakodnevicom, javom i snom. Ogoljena pred još jednom nedjeljom. Poželjela je samo malo mira, tek mrvu, tek da udahne vazduha. Probudila se rano, prerano. Popila kafu na tihoj terasi. Bilo je suviše svježe za ovo doba godine. Ni jutros nije bilo sunčanih zraka. Doručkovala je, da nešto pojede i da bi mogla popiti lijek. Spremila se i krenula na jedno mjesto. To je jedino mjesto, pored voljene rijeke, na kojem bi mogla dobiti malo mira. Uvijek ga je na rijeci i tamo dobijala, odlučila je da pokuša i sada. Tek za dah, tek za korak naprijed. Na putu po svoje parče trenutnog olakšanja, otišla je njemu na groblje. Iako zna da on da nije tamo. Kao što zna da ni odlasci na groblje nisu nikakvo mjerilo. Nizašta. Ipak je otišla. Bilo je rano, p