Zapisi u (ne)vremenu...

Uspjela sam. Mislila sam da neću moći. Ali, uspjela sam da zatomim tugu zbog jednog gubitka, iako je rana još svježa. Uspjela sam, uprkos teškim danima koji su nas stigli pred kraj godine i kada je i moj stomak alarmirao sve nagomilane stresove, ipak i uprkos svemu sam uspjela. Uspjela da napravim ono što sam uvijek pravila, ma kako teško bilo. Sjetila sam se dokumentarca "Gospođa u stanu broj 6" koji smo gledali neko veče, dokumentarca koji vraća vjeru, volju i nadu. Bila je to priča o Alis Herc Somer, tada vitalnoj i veseloj sićušnoj ženi koja je u vrijeme snimanja dokumentarca imala 109 godina! Koja je i u tim godinama svirala po tri sata i od muzike nikada nije odustala, pa ni kada je bila u logoru. Sjećam se, pored svih mudrosti koje je govorila, kako je kada je spominjala teška i loša iskustva koja je prošla rekla:  "i loše je lijepo" . Istina, jer iz svega možemo izvući ono najbolje, samo ako to želimo. U svemu ima i postoji lijepo. I onda sam ih napravila -

Kako bi to stajalo... Sigurno ne kao kod divnog čika Jove Zmaja Kod njega su želje za ubrzavanjem Nevinih dječjih godina To najedared, na silu odrastanje Stajale k'o kržljaviću Ljubi cigara u zubi Ali veliki si odavno Sada ti se čini i oduvijek I nemaš te dječije porive Da se preko noći vineš u visine Sada po mislima vrtiš drugu ploču Misliš kako bi to stajalo Da umjesto silne želje da postaneš veliki Možeš da se vratiš i budeš mali Kako je tamo samo ušuškano i toplo Brige ne vidiš Probleme ne čuješ Ne osjetiš ništa osim te sreće Djetinje, neiskvarene, čiste Tamo nema bolesti, patnje, problema Nema nemoći koja ti nagriza kosti Nisu ti ruke vezane Jer bi dao sve, a pomoći ne možeš Mada, ko zna Možda svega toga ima i tamo Možda i tamo blato nije tek od barica A rane ne krvare jedino na koljenima Ali za njih barem ne znaš Nepoznate su ti Sve teške latinske riječi Breme koje ti je dato Ta vreća od kostreti koja ti dere prste Od tebe se ni ne oč

Narandže Uzmeš je u lijevu ruku A desnom guliš Iz nje dopiru kapljice  Koje ti se poslije  Slijevaju niz bradu A njen miris  Osjetiš u svakom kutku doma I kada kreneš na počinak Knjige Svježe odštampana Ili pomalo prašnjava  Dugo stoji na polici Bilo da je mala ili velika Tvrdog ili mekog poveza Jačina tog mirisa  Utisnuta je se u nozdrvama  Od prvog slova I trajaće  Do posljednje stranice Domaćeg hljeba Otvaraš kutiju sa brašnom I miris te obuzima Prepliće se sa tijestom  Koje rukama mijesiš Sa ušuškanošću tepsije u rerni Dok se peče Osjetiš ga i čuješ Od djetinjstva Do trpeze Do snova Poljskog cvijeća Uvijek s proljeća Otisneš stope kroz livadu Šumarak ili proplanak A ono te čeka U svoj svojoj veličanstvenosti Ljepoti i bojama Jednostavnošću stvara savršenstvo I miriše najljepše Čak više i od ruža  Iz dvorišta tvog djetinjstva I muškatli i kadifica I opojnih orlovih noktiju Koji te (od)uvijek prate Zemlje Rukama je uzimaš Onako

Nekada pomislim Eh da su mi muke onih  Koji su upadali u blato Na koncertu Stounsa U nekoj austrijskoj vukojebini A trebali su znati Da tamo nema vukojebina Da su iz nje upravo otišli I to na jedan takav koncert Samo su trebali obuti kaljače Nabaciti kabanicu I biti sretni jer sklonište dobijaju Od Mika, Kita, Čarlija i Rona Kakve su onda muke To malo blata A iz blatnjave kaldrme   Ponikoše Nekada poželim  Da su mi problemi ljudi Koji satima čekaju u koloni Da bi osolili guzicu U prekrasnom moru Vidjeli plava prostranstva Udahnuli miris borovine Da im pluća budu čista Do naredne sezone Nekad bih da osjetim Onu mrskost ponedjeljka Što se mora uraniti  I ići na posao Razmjenjivati ideje Stvarati Doprinositi Pa na kraju mjeseca  Dobiti platu I onda je potrošiti Na gumenjake za Stounse Ili sedmodnevni aranžman  Na primorju Ali teško mogu Uhvatiti rukama Takve probleme Ispadaju mi iz dlanova Poput tek ulovljene skuše  Ja sam ona Koja živi si

Kada te po rođenju Spuste na obalu rijeke A prva kaplja vode  Koju osjetiš  Na dlanu Licu Prstima Koži Duši Bude ona čista  Neukaljana kaplja Iz modrih vrbaskih njedara U istom trenu Tom mrvičastom djeliću vremena Ojačala si za svaku studen  Osnažila za svaku prepreku Kojom životni pramci Čekaju da te povuku Ali sigurna si tu Na obali Pod gordom i mirisnom lipom Oko tebe su čete jablanova I trnje jarko crvenih ruža Tvoji najbliži su posadili Toliko štitova I tu lipu i ruže I jabuku i orah Pa kada nedaće  Puste peckave zrake U hladovini si Na toploj zemlji Na travnatom tepihu A rijeka na tom mjestu Teče onom svojom tihom Tek poneki vir  Odbija se o sedre I znaš jedno Sigurna si Spokojna Mirna Jer odatle možeš  Najbolje da se nahraniš Snagom i voljom Možeš najjače da trčiš Imaš najveći raspon krila I zaroniš u dubine A ma kako duboka voda bila  Talasi su tvoji prijatelji I uvijek te vr

Uzeo je željezne šipke Dvije Ne tako velike Ali dovoljno čvrste I spustio na moja ramena Smjestio se udobno Tik iznad moje glave Samo nekoliko milimetara Praznog prostora Dijeli moje tjeme I njegovo džinovsko dupe Guram svom snagom Taj mikro prostor Tih nekoliko milimetara Da ostanu u nekom međuprostoru Da mogu da dišem Da se ne sruči na mene A on vidi da se otimam I onako hinjski Podmuklo Razbacuje se nekim meteorima Gađa kamenčićima Baca kamenje Na moju kosu Hoće da mi napuni glavu Kada već ne može Svom silinom Na mene da tropne I da me poklopi Nema on pojma Koliko moći imam Da ga poništim Pretvorim u prah Ni svjestan nije Da moje kamenje Može samo I jedino biti Srcoliko

Možemo se često neslagati, možeš mi ponekad izazvati čak ljutnju ili razočarenje, ali si moja. I opet si mi draga. Moja Banjaluka. Ti si me, zajedno sa roditeljima, odgajala, hranila i spremala za sve puteve koji su se prostirali pred mojim koracima. Svašta sam prolazila na tim putevima, ali si me jednom, prije gotovo deceniju, odvela u najljepšem pravcu. U najtopliji zagrljaj, najradosnije jutro i smiraj večeri. Odvela si me njemu. Njemu, čija si takođe. Toliko su veliki tvoji dlanovi da nas oboje možeš jako obrgliti i čuvati. A nas dvoje, luckastih i nasmijanih, onih čije su duše istovjetne i bliske, pod tvojim skutima smo gradili zajednicu i stvarali toplinu doma. Od samog početka živjeli smo u skladu, voleći jedno drugo i voleći iste čudesne sitnice. Živjeli smo u iskrenom braku, a tako smo i predstavljali jedno drugo, svima i svugdje. Poznaješ nas, draga naša Banjaluko, znaš dobro da smo mi oni kojima je bitniji sadržaj od forme. A vreće divnog sadržaja ispunjava mo sv

Lako je u dobrom Dobar biti A s vi mi  Kada smo bezbrižni Kada je vrijeme za šale Neprekidan smijeh  Lepršava druženja Imamo možda  I viška ljudi Koji nas okružuju Ali samo rijetki Dopru unutar nas  Samo rijetki Znaju zaviriti Ispod sjaja Poznavati n as Bolje i od n as samih Reći prave riječi   Znati i ćutati  Prepoznati kada se smije mo Onako od srca A kada taj grohot P rikriva plašnje Slu tnje i strahove   Samo oni najistinskiji I u burna vremena Dok turbulentne struje  Uzdrmavaju n aše brodove Stoje tu kao najčvršći stub I onda n am je lakše Spustiti sidro Ma kako zarđalo I preteško bilo To je ona suština Nepatvorena istina Smisao i smiraj Kada znamo  Da uz našu sjenu Korača jedna  Mudra Iskrena Topla Časna Pažljiva Široka  Duša Duša koja se smije A kada je potrebno Gotovo neprimjetno Uhvati n ašu drhtavu ruku I ulijeva joj snagu Kada naša ja čina Malo po p usti Ne postoji vrijeme Mjest o ili razdaljina Jer uvijek je tu  Uho

To si mogao biti  Samo ti Jednostavno ti Koji si izabrao mene Sa svim mojim  Luckastostima Samo ti si imao  Dovoljno zaliha Smijeha Zagrljaja Praporaca Da zazveče u mom srcu Samo ti si imao Toplu i snažnu ruku  Da me okrijepi Pomiluje Zagrli Jednostavno ti Samo ti Jedino ti Mogao si znati Kojim putem trebam ići Usmjerio si putokaze Koji su ukrštali Previše nelogičnosti Ali jednostavno ti Okrenuo si strelicu U pravom smjeru Jednostavno ti Samo ti Mogao si biti toliko Snažan i velik Hrabar i mio Da mi dozvoliš Ove redove I ne samo ove Jednostavno i samo ti Mogao si meni dati Vjetar u leđa   Da pišem Odvažno i bez zadrške O svemu što nam se dešava Da pretačem slike  Koje nekad i nisu lijepe Da po virtuelnim papirima Prosipam plašnje i brige  Baš ti Mogao si biti onaj  Koji je meni Dao toliki svežanj Čiste ljuba vi Samo  Jedino Jednostavno Ti

Loše sam spavala. Prvo sam se dugo borila da zaspem, valjda od umora nije htio san na oči, a pritom "duša spava". I nakon ko zna koliko vremena konačno sam utonula u carstvo snova, ali tamo su me dočekale kojekakve karakondžule, snovi da ne povjeruješ. Pa prevrni se, okreni se, onda vruće, poslije hladno... i taman kada se smiriš i zaspeš kako treba zvoni alarm. Ustaj, nema druge. Neće se ništa samo uraditi, kako kaže moj Draganče. A dan kao i svaki drugi, uobičajene obaveze. Nemam osjećaj ni za koordinaciju najobičnijih pokreta jer imam tek toliko budnosti da ne stavim kaladont u šolju za čaj, a kafa ne završi na cjediljci za narandžu, kamoli da bih danas trebala biti sretna i vesela jer mi je "divan dan". Sve je, samo ne divan, mislim se onako bauljajući po kući, ali uspjela sam staviti čaj, oprati zube i skuhati kafu bez posljedica. Prođe mi kroz glavu kako je Draganče juče rekao da mu je sutra najljepši dan jer je njegovoj Majči rođendan. A Majči bi samo još