NAŠ DAN GRADA

Možemo se često neslagati, možeš mi ponekad izazvati čak ljutnju ili razočarenje, ali si moja. I opet si mi draga. Moja Banjaluka. Ti si me, zajedno sa roditeljima, odgajala, hranila i spremala za sve puteve koji su se prostirali pred mojim koracima. Svašta sam prolazila na tim putevima, ali si me jednom, prije gotovo deceniju, odvela u najljepšem pravcu. U najtopliji zagrljaj, najradosnije jutro i smiraj večeri. Odvela si me njemu. Njemu, čija si takođe. Toliko su veliki tvoji dlanovi da nas oboje možeš jako obrgliti i čuvati.

A nas dvoje, luckastih i nasmijanih, onih čije su duše istovjetne i bliske, pod tvojim skutima smo gradili zajednicu i stvarali toplinu doma. Od samog početka živjeli smo u skladu, voleći jedno drugo i voleći iste čudesne sitnice. Živjeli smo u iskrenom braku, a tako smo i predstavljali jedno drugo, svima i svugdje. Poznaješ nas, draga naša Banjaluko, znaš dobro da smo mi oni kojima je bitniji sadržaj od forme. A vreće divnog sadržaja ispunjavamo svakodnevno. Jeste, znaš i ti dobro, da smo na tom putu i gradeći mozaike zajedništva, spominjali ponekad kako bi bilo lijepo "ozvaničiti" sve ono što jesmo, sjesti na naše omiljene bicikle i otisnuti se put Vrbasa pa na njegovim obalama samo potvrditi zavjete koje dajemo jedno drugom svakog trenutka. Ali, jednostavno, naš put istinskih saboraca išao je svojim tokom poput čarobne rijeke iz tvojih njedara i nije bilo potrebno ništa više. Jer ono što smo od početka našeg trajanja imali bilo je uvijek dovoljno.

Ma kakvi su se problemi, kamenje, zidovi i prepreke na tom našem putu pojavljivali, mi smo ostali oni isti, oni luckasti i nasmijani, koji se vole i poštuju svakom porom svog bića. Takvi smo ostali i kada je došla najteža prepreka od svih. Mislim, a znam da bi i ti rekla isto, da to i jeste smisao i suština - ostati u zajedništvu i kada je najteže. Jedino što smo se na tom putu možda zavoljeli još više. A sigurno osnažili i ojačali. I onda smo bili spremni i da ozvaničimo nešto što je već gotovo deceniju u svakom našem dahu, duši, osmijehu, zagrljaju, kutku terase, domu, dvorištu, okretaju pedala, prirodi.

Učinili smo to na tvoj dan jer on je i naš. Učinili smo to u blizini voljenog Vrbasa, onako kako smo oduvijek željeli, bez pompe, bilo ikakvih promjena, onako kakvi mi i jesmo. Sa prijateljima koji su iskrenost, poštenje, srčanost i dobrotu ugradili u temelj na kojem tako čvrsto stojimo i kada se tlo pod nogama zatrese. Čija su srca toliko široko otvoreni prozori za nas dvoje. Jedino tako je moglo biti, kada su se sva zrnca našeg kaleidoskopa prelila u najsjajniju tačku. Jedino danas smo brakom mogli krunisati naš već postojeći brak. Istina, nismo to mogli učiniti na biciklima, ali divni kumovi su se pobrinuli da dobijemo narandžaste tačke :) eto, tako smo uplovili u našu (Banja)luku, on još sa pločom Rolling Stonesa, a ja sam čak dobila i lični "ključ grada". Bilo je tu još nekih lijepih sitnica, ali znaš ti već sve. Kao i da ljepše nije moglo, draga naša Banjaluko, sa kojom ćemo ubuduće slaviti ne samo tvoj i Dan planete zemlje, nego ih i dodatno začinjavati snagom čudesne ljubavi!