Kraj je uvijek i početak
Uspjela sam. Mislila sam da neću moći. Ali, uspjela sam da zatomim tugu zbog jednog gubitka, iako je rana još svježa. Uspjela sam, uprkos teškim danima koji su nas stigli pred kraj godine i kada je i moj stomak alarmirao sve nagomilane stresove, ipak i uprkos svemu sam uspjela. Uspjela da napravim ono što sam uvijek pravila, ma kako teško bilo. Sjetila sam se dokumentarca "Gospođa u stanu broj 6" koji smo gledali neko veče, dokumentarca koji vraća vjeru, volju i nadu. Bila je to priča o Alis Herc Somer, tada vitalnoj i veseloj sićušnoj ženi koja je u vrijeme snimanja dokumentarca imala 109 godina! Koja je i u tim godinama svirala po tri sata i od muzike nikada nije odustala, pa ni kada je bila u logoru. Sjećam se, pored svih mudrosti koje je govorila, kako je kada je spominjala teška i loša iskustva koja je prošla rekla: "i loše je lijepo". Istina, jer iz svega možemo izvući ono najbolje, samo ako to želimo. U svemu ima i postoji lijepo. I onda sam ih napravila - te posve obične, ali čudesne čokoladne kuglice, one čiji miris najjače nosim iz djetinjstva i koje smo pravili u svim prilikama i neprilikama za novogodišnji dan. Jeste da nisam mogla izaći i nabaviti sav materijal, ali imala sam sasvim dovoljno da barem nekoliko kuglica bude na stolu, uz neki mali aranžman i malo svečaniju trpezu.
Osim svih tih čarobnih "znakova pored puta", poput pomenutog dokumentarca, najviše mi je pomogla baka, ta moja divna i hrabra baka, koje nema gotovo tri godine, ali je uvijek tu. Mislila sam da neću moći, ali u trenutku kada sam juče napravila jednu malu musaku za ručak da bude taman dovoljno za nas dvoje, shvatila sam da itekako mogu. Sada imam pravu mjeru jer imam jednu bakinu malu vatrostalnu zdjelu i kada sam musaku postavila na sto, naglas sam izrekla zahvalnost baki što i tada i danas i uvijek bude tu da mi olakša "pravljenja". Bez obzira da li se radi o ručku, domaćem hljebu, ugođaju ili nekom životnom koraku. Podsjećanje na nju samo me je podsjetilo da mogu. Tada sam odlučila da će makar koja kuglica biti napravljena, a uz nju i još ponešto. Ali to nisam ni trebala, jer dok sam ostavila kuglice da se ohlade i sjela da napišem koji redak za kraj godine na ovom ličnom poligonu za pisane emocije, javila se jedna izuzetna i divna prijateljica. Ona koja mi je poput starije sestre, koja često odbija svaku priču o emocijama i odmahuje glavom na zahvalnosti, izlive osjećaja i ima taj neki izraz kao da je ne dotiče, a unutar sebe je možda najemotivnija osoba koju poznajem. Da nije, ne bi bila pred mojim vratima sa toliko milošte, sa toliko slanih i slatkih đakonija. Nije ona prvi put došla, učinila i bila brižna, samo što me svaki put toliko dirne, pogotovo sada kada se u zadnjem periodu činilo da se toliko toga osipa i nije mi bilo ni do čega. Ona je, pored još jedne prijateljice, najbistriji svjetionik koji osvjetljava staze kojima hodim, a koje se ponekad zamrače.
Pomogla mi je i mama, ta brižna i divna mama. Ona je svoju tugu zatomila još više samo da bi meni dala vjetar u leđa, da bi me bodrila, oraspoložila, podigla da ne pokleknem. Da budem dobra sebi, njima, mom dragom Dragančetu, časnim i iskrenim prijateljima... podigla je moje umorne ruke prema suncu i onom nevjerovatnom majčinskom toplinom pomogla da idem(o) dalje. Iako će se godina samo kalendarski završiti jer znam da će ono što slijedi biti samo nastavak na sve ovo što odveć traje. Znam da će trajati i gubitak, samo što će na neki način biti dobitak. Jer šta je drugo nego dobitak ta spoznaja da sam imala nekoga važnog, velikog i bliskog?!
Žao mi je što sam naposljetku, na kraju ove godine, ipak popustila pod pritiskom i počela pomalo gubiti snagu. Nije bilo lako jer snage mi je bilo potrebno za dvoje, trebalo je pogurati i povući možda najviše dosad. Ali, uspjela sam. Zahvaljujući njemu, roditeljima, nevjerovatnim ljudima koji su izabrali baš mene da im budem prijatelj. Uspjela sam i zahvaljujući sebi, da se ne lažem. Svi oni su posebni i dobri, svijetle u mraku koji me snađe, oni su nevjerovatan podstrek i podrška,.. ali na nogama ne bih bila da sama nisam odlučila da ustanem. Oni su me snažno pogurali i na tome sam im beskrajno zahvalna. Dalje se ne mora, nego se dalje treba. Sa osmijehom, pažnjom, brižnošću, saosjećanjem, zahvalnošću. Da pružiš ruku, da daješ, da poklanjaš, da voliš, iznad svega i najviše, voliš. Od srca vam, pored zdravlja i smijeha, najviše želim isto!
Osim svih tih čarobnih "znakova pored puta", poput pomenutog dokumentarca, najviše mi je pomogla baka, ta moja divna i hrabra baka, koje nema gotovo tri godine, ali je uvijek tu. Mislila sam da neću moći, ali u trenutku kada sam juče napravila jednu malu musaku za ručak da bude taman dovoljno za nas dvoje, shvatila sam da itekako mogu. Sada imam pravu mjeru jer imam jednu bakinu malu vatrostalnu zdjelu i kada sam musaku postavila na sto, naglas sam izrekla zahvalnost baki što i tada i danas i uvijek bude tu da mi olakša "pravljenja". Bez obzira da li se radi o ručku, domaćem hljebu, ugođaju ili nekom životnom koraku. Podsjećanje na nju samo me je podsjetilo da mogu. Tada sam odlučila da će makar koja kuglica biti napravljena, a uz nju i još ponešto. Ali to nisam ni trebala, jer dok sam ostavila kuglice da se ohlade i sjela da napišem koji redak za kraj godine na ovom ličnom poligonu za pisane emocije, javila se jedna izuzetna i divna prijateljica. Ona koja mi je poput starije sestre, koja često odbija svaku priču o emocijama i odmahuje glavom na zahvalnosti, izlive osjećaja i ima taj neki izraz kao da je ne dotiče, a unutar sebe je možda najemotivnija osoba koju poznajem. Da nije, ne bi bila pred mojim vratima sa toliko milošte, sa toliko slanih i slatkih đakonija. Nije ona prvi put došla, učinila i bila brižna, samo što me svaki put toliko dirne, pogotovo sada kada se u zadnjem periodu činilo da se toliko toga osipa i nije mi bilo ni do čega. Ona je, pored još jedne prijateljice, najbistriji svjetionik koji osvjetljava staze kojima hodim, a koje se ponekad zamrače.
Pomogla mi je i mama, ta brižna i divna mama. Ona je svoju tugu zatomila još više samo da bi meni dala vjetar u leđa, da bi me bodrila, oraspoložila, podigla da ne pokleknem. Da budem dobra sebi, njima, mom dragom Dragančetu, časnim i iskrenim prijateljima... podigla je moje umorne ruke prema suncu i onom nevjerovatnom majčinskom toplinom pomogla da idem(o) dalje. Iako će se godina samo kalendarski završiti jer znam da će ono što slijedi biti samo nastavak na sve ovo što odveć traje. Znam da će trajati i gubitak, samo što će na neki način biti dobitak. Jer šta je drugo nego dobitak ta spoznaja da sam imala nekoga važnog, velikog i bliskog?!
Žao mi je što sam naposljetku, na kraju ove godine, ipak popustila pod pritiskom i počela pomalo gubiti snagu. Nije bilo lako jer snage mi je bilo potrebno za dvoje, trebalo je pogurati i povući možda najviše dosad. Ali, uspjela sam. Zahvaljujući njemu, roditeljima, nevjerovatnim ljudima koji su izabrali baš mene da im budem prijatelj. Uspjela sam i zahvaljujući sebi, da se ne lažem. Svi oni su posebni i dobri, svijetle u mraku koji me snađe, oni su nevjerovatan podstrek i podrška,.. ali na nogama ne bih bila da sama nisam odlučila da ustanem. Oni su me snažno pogurali i na tome sam im beskrajno zahvalna. Dalje se ne mora, nego se dalje treba. Sa osmijehom, pažnjom, brižnošću, saosjećanjem, zahvalnošću. Da pružiš ruku, da daješ, da poklanjaš, da voliš, iznad svega i najviše, voliš. Od srca vam, pored zdravlja i smijeha, najviše želim isto!
Primjedbe
Objavi komentar