Ja bih da ostanem anonimna :)

Loše sam spavala. Prvo sam se dugo borila da zaspem, valjda od umora nije htio san na oči, a pritom "duša spava". I nakon ko zna koliko vremena konačno sam utonula u carstvo snova, ali tamo su me dočekale kojekakve karakondžule, snovi da ne povjeruješ. Pa prevrni se, okreni se, onda vruće, poslije hladno... i taman kada se smiriš i zaspeš kako treba zvoni alarm. Ustaj, nema druge. Neće se ništa samo uraditi, kako kaže moj Draganče.

A dan kao i svaki drugi, uobičajene obaveze. Nemam osjećaj ni za koordinaciju najobičnijih pokreta jer imam tek toliko budnosti da ne stavim kaladont u šolju za čaj, a kafa ne završi na cjediljci za narandžu, kamoli da bih danas trebala biti sretna i vesela jer mi je "divan dan". Sve je, samo ne divan, mislim se onako bauljajući po kući, ali uspjela sam staviti čaj, oprati zube i skuhati kafu bez posljedica. Prođe mi kroz glavu kako je Draganče juče rekao da mu je sutra najljepši dan jer je njegovoj Majči rođendan. A Majči bi samo još malo spavala. I, po mogućnosti, ostala anonimna, osim za njega, roditelje, porodicu i nekoliko iskrenih prijatelja. Zato je datum mog rođenja upisan u rodnom listu i bilježnicama bliskih ljudi, a ne na društvenim mrežama.

Ali ne lezi vraže! Otvaram Google da nađem You tube i pustim Ninu Simone (i onda se sjetim zašto je ovaj dan ipak važan, pa veličanstvena Nina je rođena 21.2.!) kad u uglu stoji Google doodle i ja kažem Dragančetu daj da vidimo šta se desilo na današnji dan. Taman da kliknem kad eto natpisa "Happy birthday, Maja!". Bogtemazo, pa nema ni 07:30, zar da mi Google prije rođene majke čestita. Ništa, pustim Ninu pa lagano (a i kako ću drugačije, još su mi oči na pola koplja) za novim obavezama.

Rođendani su jedna vrsta presjeka, preispitivanja, podvlačenja crta i tako to, ali meni se jedno drugo pitanje počelo vrzmati po glavi. Ono kako smo svi postali tako javni, dostupni, otvoreni za virtuelna prostranstva. Čestitku dobiti i od najbližeg postala je prava rijetkost, telefoni nam pršte od besplatnih viber poruka, živi se od Facebook lajka do lajka, a komunikacija sa drugima nam je postala kratka kao fitilj, da ne kažem Twitter. Razgovora je sve manje, obaveze pritišću, vrijeme protiče u "čućemo se i vidjećemo se", a, opet, sve je postalo toliko transparetno. Pa, evo, i ja danas pišem o nečemu što sam htjela ostaviti u ladici i dalje od očiju širokog javnog mnjenja :).

Majka je tu da podsjeti na važnost rođendana, uz brižno pitanje "zašto ja to ne volim?". Ali čudna sam vam ja biljka, rekoh da sam uvijek onako bila malo "mimo svijet" i nije da ne volim rođendane, nisam blesava da ne volim dan provesti u slavlju i veselju sa dragim ljudima. Posebno sam voljela one rane, dječije jer nisu bili po igraonicama i uz kojekava čuda za animaciju nego su bila u kući, uz igre i zabavu koje smo stvarali sami, a na stolu su bili sok, štapići i najljepša torta koju je pravila najbolja mama.

Dakle, nije da ne volim rođendane. Lijepo je kada ti život krene od ulice koja se zvala po Ivanu Cankaru, pjesniku koji je prehranjivao porodicu radeći kao krojač. Ima tu neke simbolike. Trudim se biti skromna. I davati, davati, davati... ono što učinim za druge je najveći poklon meni samoj. I danas i bilo koji drugi danas. A danas je recimo jednoj izuzetnoj, posebnoj i hrabroj ženi rođendan. Uspjela sam je obradovati čestitkom koja je stigla poštanskim kanalima do nje. To je moja radost. Kada jedna tako divna osoba kaže da želi da moja ljubav i entuzijazam pobjeđuju sve. Taman sam posložila utiske obradovanosti zbog obradovanosti drage osobe, kada zove prijateljica. Posebna, velika. Izašla na pauzu, sjela u taksi i došla sa korpicom. U njenom stilu kaže da to i nisu neki pokloni, a da jagorčevine obavezno presadim :). Suze me izgleda skroz razbuđuju i nisam više onako grogi kao kada sam ustala.

Iako sam ona koja je sama sebe vodila za ruku, lagala bih kada ne bih bila ovoliko ponosna i ispunjena zbog svojih najiskrenijih ljudi. I kada za rođendan ne bih imala želju. A imam jednu, najveću i najbitniju od svih. Zato još uvijek nema proslave i slavlja. Kockice su se sada tako poklopile da mi je ovo zaista dan kao i svaki drugi. Bavimo se nekim drugim, najvažnijim stvarima i ne želim da iko, pogotovo moji najbliži, i pomisli da sam ja u nekom teškom bedaku ili nesretna. Naprotiv! I u ovom sranju koje nam se dešava, nas dvoje smo nasmijani i sretni, puni ljubavi i topline, svaki dan. Samo će slavlje malo sačekati. Kao što se neke djevojke čuvaju za brak, ja ću se čuvati za jubilarni :). I tada će se se znati, biće slika, kolača, piva, osmijeha. Samo da mi završimo ovaj naš "posao" i pređemo sve stepenike borbe sa kojom smo se uhvatili u koštac.

Dobri i dragi ljudi koji me čitate, možda je ovaj dan, kada ga već spomenuh, prilika da vam se zahvalim. Što ste tu kroz ove imaginarne žice, koje nas ipak vežu nekim čudesnim sponama. Što ste, uz moje najdraže, podstrek za ova moja pisanija. I kada nije moj dan, kada nisam baš u elementu, kada se borim sa vjetrenjačama... kažem vam, dan kao i svaki drugi, u kojem se ova luckasta Maja sa Vrbasa možda još nije razbudila kako treba, ali isto kao i ostalim danima širi ljubav, pozitivnost i osmijeh. Živjeli!