Ptice vašeg gnijezda
O ljubavi su sve moje priče. I o ljudima. Koje volite i koji vas vole, bezrezervno, čisto, bez ostatka. Onim istinskim, do tančina i srži, vašim ljudima. Životne režije ih donesu u vaš život na krilima neke dobroćudne ptice, slete u vaše gnijezdo i tu ostanu. Čak i kada dođe vrijeme u kojem su otisnuti na dalekom sjeveru, oni nekako ostaju uvijek tu, ušuškani, privijeni uz vaša krila. A moglo je ne biti tako, mogli su ne biti vaši jer neobične su okolnosti našeg zajedništva i povezanosti. Oni su bili dio jednog nekadašnjeg života u kojem nisam postojala i mogli su u ovom drugom, u kojem sam se ja nastanila, prestati to biti. Ali nisu. Jer prepoznavanja i srodnosti ne zalaze u krvna srodstva, nekadašnje odnose i ne mjere se po vagama. Prepoznavanja i bliskosti se dese i bivaju.
Sjećam se kako mi je ona, negdje s početka našeg upoznavanja, kada smo poslije otvaranja Gradskog pozorišta "Jazavac" otišli da popijemo piće, u jednom trenutku rekla "Hvala." Jer im nisam zatvorila vrata njegovog života, iako bi razumjeli da sam poželjela presjeći sve konce sa nekim prošlim vremenima i ljudima. Ona mi se zahvaljivala zato što sam "dozvolila" da djeca i dalje imaju tetka, da i njih dvoje nastave uživati u njegovom društvu. Da njih dvoje odraslih i dalje imaju prijatelja. Nasmijala sam se i rekla da nema na čemu. Jer, kakav bih ja to bila čovjek kada bih život sa nekim gradila na osnovu spletkarenja, skrivanja i nepovjerenja. Kada bi se on sa njima i dalje nalazio meni iza leđa ili mimo njegove, naše kuće. Smiješno i meni nemoguće. Samo dobrim davanjem dobro će nam se i vratiti, to je jedina istina. U suprotnom, to bi automatski značilo da smo i nas dvoje lažni, licemjerni, da ne zaslužujemo ni jedno drugo, pa tako ni prijatelje. A prijatelje nije samo on zadržao, dobila sam ih i ja.
Prethodna godina, koja je donijela takav karambol u naše živote, samo je ojačala i očvrsnula našu ljubav i zajednicu. Ali i neka prijateljstva. Jer to prepoznavanje, bliskost, istovjetnost, srodnost... kada je neko vaš, iako je češće između vas dvije hiljade i nešto kilometara, nego svakodnevne kafe. Ali to su, znate, oni ljudi koje možete vidjeti i jednom godišnje, a nastaviti pričati sa njima kao da ste se vidjeli dan prije. Možda su baš zato naši susreti toliko iskreni, željno čekani, divni. A možda i zato što za pravo prijateljstvo ne postoje razdaljine, zato što prijateljstva dišu, hrane se i rastu i kada niste blizu, kada se ne čujete ko zna koliko dugo.
Puno su nam učinili, pomogli. U svakom smislu. Zajedno smo se smijali, lepršavo družili, ali i dijelili ozbiljnost nekih tema i situacija. I večeras je bilo tako, konačno su nam došli, nakon toliko vremena. Ova udaljenost i raspon od zadnjeg viđanja nisu nam prošli u trenu poput dosadašnjih, upravo zbog onog našeg karambola. Ali konačno su opet bili tu, pred našim vratima, sa kesom punom milošte, uprkos mojim željama da donesu samo zagrljaj. Ta vesela kesa na kojoj je i bicikl bila je mnogo više od pažnje i poklona. Donijeli su čista srca, prijateljstvo, ljubav. Razgovor, toplinu, razumijevanje. Osmijeh. Iskren, prijateljski osmijeh jednih od rijetkih koji su istinski tvoji.
Oni su Biljana i Samir, sestra i zet bivše žene mog muža. Znam, zvuči kao smo glavni akteri "Male nevjeste". A mi smo samo one razigrane ptice koje su skrasile svoja gnijezda na istom stablu sa kojeg se granaju iskrenost, povezanost, bliskost, istovjetnost. Zato sam zahvalna, bogata i sretna. Zato sam ja postala ona koja njima može reći - hvala!
Sjećam se kako mi je ona, negdje s početka našeg upoznavanja, kada smo poslije otvaranja Gradskog pozorišta "Jazavac" otišli da popijemo piće, u jednom trenutku rekla "Hvala." Jer im nisam zatvorila vrata njegovog života, iako bi razumjeli da sam poželjela presjeći sve konce sa nekim prošlim vremenima i ljudima. Ona mi se zahvaljivala zato što sam "dozvolila" da djeca i dalje imaju tetka, da i njih dvoje nastave uživati u njegovom društvu. Da njih dvoje odraslih i dalje imaju prijatelja. Nasmijala sam se i rekla da nema na čemu. Jer, kakav bih ja to bila čovjek kada bih život sa nekim gradila na osnovu spletkarenja, skrivanja i nepovjerenja. Kada bi se on sa njima i dalje nalazio meni iza leđa ili mimo njegove, naše kuće. Smiješno i meni nemoguće. Samo dobrim davanjem dobro će nam se i vratiti, to je jedina istina. U suprotnom, to bi automatski značilo da smo i nas dvoje lažni, licemjerni, da ne zaslužujemo ni jedno drugo, pa tako ni prijatelje. A prijatelje nije samo on zadržao, dobila sam ih i ja.
Prethodna godina, koja je donijela takav karambol u naše živote, samo je ojačala i očvrsnula našu ljubav i zajednicu. Ali i neka prijateljstva. Jer to prepoznavanje, bliskost, istovjetnost, srodnost... kada je neko vaš, iako je češće između vas dvije hiljade i nešto kilometara, nego svakodnevne kafe. Ali to su, znate, oni ljudi koje možete vidjeti i jednom godišnje, a nastaviti pričati sa njima kao da ste se vidjeli dan prije. Možda su baš zato naši susreti toliko iskreni, željno čekani, divni. A možda i zato što za pravo prijateljstvo ne postoje razdaljine, zato što prijateljstva dišu, hrane se i rastu i kada niste blizu, kada se ne čujete ko zna koliko dugo.
Puno su nam učinili, pomogli. U svakom smislu. Zajedno smo se smijali, lepršavo družili, ali i dijelili ozbiljnost nekih tema i situacija. I večeras je bilo tako, konačno su nam došli, nakon toliko vremena. Ova udaljenost i raspon od zadnjeg viđanja nisu nam prošli u trenu poput dosadašnjih, upravo zbog onog našeg karambola. Ali konačno su opet bili tu, pred našim vratima, sa kesom punom milošte, uprkos mojim željama da donesu samo zagrljaj. Ta vesela kesa na kojoj je i bicikl bila je mnogo više od pažnje i poklona. Donijeli su čista srca, prijateljstvo, ljubav. Razgovor, toplinu, razumijevanje. Osmijeh. Iskren, prijateljski osmijeh jednih od rijetkih koji su istinski tvoji.
Oni su Biljana i Samir, sestra i zet bivše žene mog muža. Znam, zvuči kao smo glavni akteri "Male nevjeste". A mi smo samo one razigrane ptice koje su skrasile svoja gnijezda na istom stablu sa kojeg se granaju iskrenost, povezanost, bliskost, istovjetnost. Zato sam zahvalna, bogata i sretna. Zato sam ja postala ona koja njima može reći - hvala!
Primjedbe
Objavi komentar