Zapisi u (ne)vremenu...

prethodna noć je bila teška jedna od najtežih nakupljenost se raštrkala svuda oko mene rasponi najsnažnijih oktava odbijali su se o zidove a ja sam plakala tužna i sretna što sam  uspjela  da plačem  ni jutro nije bilo ništa lakše previše je preživljavanja iznova (pod)sjećanja na početak čudesne ljubavi (pod)sjećanja na početak odlaska (pod)sjećanja na jedan drugi odlazak pretužno bolan odlazak i to baš na dan istinske sreće previše je svega za mene preživjelu a onda je jedna ona koja mi pomaže da klupko svoje tuge raspetljavam pomogla da niti rasprostrem ispred sebe opet sam plakala ona je to strpljivo čekala dugo je čekala u prohladno jutro baš novembarsko mojim suzama tu sa njom došlo je vrijeme kao i ono da prigrlim taj tupi nož usidrim u njedra da mu nađem mjesta tu da boravi dok me ima ali da ne prestanem da dišem težak je to bio put nimalo lak me ne čeka i biće teško itekako će biti teško sve dok me ima pa opet sam nekako  čudno spre

Na današnji dan rođen je Antun Branko Šimić, Jedan od mojih omiljenih pjesnika. Na dan ovaj u kojem sam prvi put ove jeseni, Baš novembarske, na radni dan Ostala kod kuće poslijepodne. Ostala sa svojim suočavanjima, Poezijom, sanjem i mislima. Ostala u vremenu za kviz, nesić i dokumentarac. Nisam gledala ni popila. Samo krajičkom sebe Zakačila emisiju iz kulture Posvećene jedinstvenoj Mani Gotovac, Koja je otišla neki dan Na svoj osamdeseti. "Znate li što je najgore? Kada vam ne osijedi kosa nego srce." Govorila je. Dok je nije snažnije stiglo sve, Čudna neka žila u rukama Napravila je domaću supu, Nekoliko čajeva, ogulila poneku voćku. Kada je vani prestao vjetar Bronhiije su prodisale. Kada je vani postalo hladnije Stiglo je i to poslijepodne, Sva ta suočavanja, nedostaci, praznine. Bilo je nekoć, Pisao je A. B. Šimić. Otišao u godini  Rođenja o moga djeda. A unuka je sada Gotovo starica, Iako u njoj još tinja Duša djeteta. A ostarila

hod po kamenu hod po uspomenama a kamen neprebrojiv i kada voljena rijeka nije prekrila njegov ćilim i baš nedjeljom i baš novembrom kamen je prevladao nad rijekom nebrojeno nebrojniji hodam polako tiho pažljivo hodam po kamenu neprebrojivom hodam po uspomenama još neprebrojenijim kamen srcolik pod mojom stopom ljubi drugo kamenje grli uspomene a nižu se kao kamenje koje dodiruje vrbas na stijenama koje izviruju iznad vode vrelo je ljeto i pijemo somersby da se rashladimo na travnatom tepihu  koji grije kamen tragovi su jednog vjenčanja kamen nebrojen osmjehuje se smije čuva grije a pod sjenkom gorko plače tanke su te niti ti konci koji povezuju kamen i rijeku stvarnost i uspomene tugu i depresiju oko njih ona koja nikada nije voljela cirkuse odjednom postaje žongler prepliće pristima one niti da ostane uz rijeku a na kamenu da ostane u stvarnosti a čuva uspomene da zgrabi još čvršće  onaj konac koji će joj u ruci održati tu

Veš sam raširila Opet onako po veličini i jednakim bojama štipaljki Neke navike nikako ne mogu promijeniti Čak ni kada mi je život posve izokrenut Jesam, iščistila sam štošta iz tog preokrenutog života Iščistila bih svakako kroz protok vremena i godina Ali kada se nađete u preokrenutosti Čišćenje je generalnije Najviše cijeniš zdravlje I ne trošiš se na gluposti Iščistila sam tako Neka nerviranja i nepotrebnosti Čak i ljude Ali veš i dalje prostirem mehaničkom preciznošću Na rukama kao da imam metar a ne prste I štipaljke obavezno stavljam da su iste boje Navike Neke navike čovjek ne mijenja Ni kada mu je život posve izokrenut Za mene je to širenje veša A mnogo toga sam promijenila Ja sam se promijenila I tako neki dan Dok se moj uredno raširen veš Sušio na suncu i laganom vjetru Sretoh jednu osobu iz naših života Kako sam, radim li, što ne dođem I onda odjednom pitanje Jesi li se sada navikla Kao vrela voda iz ključalog lonca Kao da se sasula na one moje

Slike Pred očima Kroz glavu U srcu Najviše u srcu Slike tebe  Nasmijanog Uspravnog Slike nas Kada mi prilaziš Prvo me grleći Širinom čudesnog osmijeha Zatim spuštaš lijevu ruku Na moje rame Naslanjaš glavu na moju I nešto mi zapjevaš Malo mi je jedan Jedan život s tobom I smijemo se zajedno I tom kao i svakom drugom Dragocjenom trenutku Slike kada idem Tamo gdje nisi Gdje čupkam osušene Dijelove cvijeća Svaki put i iznova Čupajući svoje srce Kažem ti Kao da na tom mjestu Ima smisla pričati Priča se na terasi Uz Vrbas U tišini sobe   U nutrini Pa opet ti pričam A zaguši me Šta ti želim reći Jer ima nešto čak lijepo Mogućnost koju mi poklanja Naša divna i najsrčanija Prijateljica A ja ne mogu Zaguši me sama pomisao na to Tek da to izustim U onim razgovorima sa tobom Kako bih tek to i ostvarila Slike Na putu  Svakom putu Koji prelazim Točkovima bicikla Kada mi se dešavaju sitnice Kao kada mi na rame sleti pčela Uvuče se u majicu Pa

tvoja višnja  dala je prve plodove kiši i grmljavini uprkos tvoja klupa na našoj terasi koju si stvorio postala je  tajno utočište samo moje utočište za kafu šutnju ogoljenost poput nekog skrivenog tajnog kutka u kojem skupljam čežnje odvojena od svega tvoj žuti cvijet širi listove ka meni poput ruku koje grle moju samoću tvoj vrbas je nabujao ali ljubav uzvraća čeka me snažan da ga prigrlim da dodirnem njegove modre talase njegove obale obale od oblutaka srcolikih obrisa utisnute sjenke nas dvoje na stijeni isto mi ljubav uzvraćaju pa ipak čeznem da mi se vrati sve da mi se vratiš onako srčano uspravan široko nasmijan da me grije tvoja dobrota a samo još jablan  nad vrbasom srčano uspravan stoji široko se osmjehuju tek tragovi  na kamenu cigli drvetu duši koje si ostavio  poput one utisnute sjenke  na stijeni dok moje rane čežnja samo još više soli

"Ne plaši se da podržiš iskrenost, istinu i saosjećanje i usprotiviš se nepravdi, laži i pohlepi. Kada bi ljudi ovako postupali, promijenio bi se svijet." Viljam Fokner ("Krik i bijes") Sjećam se svih njenih poruka tih posljednjih dana. Svakog slova srčanosti, podrške, iskrene prijateljske brige. Razumijevanja, pažnje. Sjećam se poruke u kojoj je napisala da je vidjela mali, crveni bicikl za minijaturnu saksiju i kako je istovremeno pomislila na nas, ali joj se i srce toliko steglo da nije mogla da nam ga kupi u jednom tako preteškom trenutku. U svim tim mučnim i teškim trenucima jednog pretužnog "odlaženja". Sjećam se kako je smogla snage unutar sebe kasnije da taj isti bicikl kupi i donese ga njemu, njemu koji tamo potpuno nije ili bar ne onako kako je posve želio, ali ona ga je svojom brižnom toplinom donijela i spustila ispod mjesta na kojem će se nekoliko mjeseci potom smjestiti jedna njegova nasmijana fotografija. I na njoj  - on baš onakav k

... suza očaja tuge smijeha radosti zdravlja bolesti egzistencije neizvjesnosti slabosti hrabrosti ambisa drhtaja zanosa provalije straha psovke bijesa nesnošljivosti nepravde čekanja očekivanja izdržljivosti snage nadanja vjerovanja daha uzdaha želje gubitaka neostvarenosti ljutnje zaborava nezaborava davanja praštanja primanja nedobijanja ljudskosti neljudskosti dana noći snova jave sreće nesreće zanosa snalažljivosti gušenja umora tremora malaksalosti volje juriša poraza pobjede krova mosta ulice prepreka borbe vidika čuda ivici ivice rubu ruba ... život je život makar ste i na ivici život je život biće svega u njemu na tom maleckom prostoru u toj oivičenosti ali i izvan nje biće baš svega biće  i suza  očaja  tuge  smijeha  radosti  zdravlja  bolesti  egzistencije  neizvjesnosti  slabosti  hrabrosti  ambisa  drhtaja  zanosa  provalija  straha  psovki  bijesa  nesnošljivost  nepravde  čekanja  očekivan

Gledala sam onoga ko mi je sve kako "odlazi da odmori" . Gledala sam umiranje i smrt direktno u to izkeženo, ružno lice pa opet mi je bilo preteško tek dan poslije vidjeti u kovčegu onoga ko mi je sve, samo da bih mu ubacila koju sitnicu "za put" . Nezamislivo mi je kao nemajci, ali opet kao ljudskom biću, i pojmiti kako je majci gledati u kosti mrtvog djeteta da bi ga odvela dalje od ove pogani i nepravde. A pogano je i prljavo, vidim to i po prozorima koje sam maloprije oprala, oni kao da su nakupili na sebe svu prljavost grada i kiša koje kao da nikada nisu bile tako prašnjave i mrljave. Nisi valjda i prozore prala tako prehlađena, još je i svježe, duva hladan vjetar , rekla bi brižna mater. Pa šta ako sam još uvijek prehlađena. Jebo to. Kako je moj Draganče nasmijano znao reći "imam ja većih problema" , kada su ga pitali za neku "banalnost" poput tromboze i kako se nosi sa tim. Od prehlade još niko nije umro, a svi smo smrtni. Srećom. St

Svi u rukama imamo život Život se niže i nastavlja Kako god se okrenemo Tu je taj prekrasni dar Čak i kada zna nanijeti orkane Nekih prokleto preteških sranja Pa popustimo i posustanemo Taj isti život diše za nas On bude naše plućno krilo Mozak aorta puls otkucaj Čak i kada se gušimo Gušila sam se isuviše Grcala grcala grcala Pa opet i u svim tim davljenjima  Nikada nisam željela n eživjeti Čak i kada je došao neživot Kada je život postao loša  Smrdljiva natrula plastična Imitacija samog sebe Jednog januarskog predvečerja I svih predvečerja jutara sati Koji su stizali kasnije Nekada talasima nekada burama Kada je i otkad je Jedno hrabro i veliko srce Prestalo da kuca A nije Ono titra u meni damarima Dobrote osmijeha pažnje Nije da sam htjela skočiti  Sa nekog mosta u voljeni Vrbas Ali bilo je tako teško doći do daha Život je disao za mene Nije da to nisam i sama željela Ali šta je taj život neživot Nego biljka koja nije upijala vodu Tumarala sam

Traženje. Pronalaženje. Smisla u besmislu . A nije život besmislen, naprotiv, više to koristim kao metaforu, paradigmu, nešto treće. Ko razumije shvatiće. Život itekako ima smisla. Ima, ako ga doživljavate kao dar. Ili, kako Ajnštajn reče, da stvari možete posmatrati kao da je sve čudo ili kao da ništa nije čudo. Za mene je čudo to što sam zdrava, što ustajem i stojim. Što sam pronašla snagu, volju i želju da se, kroz rad i igru, družim sa djecom. I što mi uzvraćaju na jedan poseban, iskren, najčistiji način. Način kojim mi kažu i da sam šašava i odlična i divna. Taj dječiji svijet u koji uspijete i zaslužite ući, kada vas prihvate i sa vama uživaju u igri ili razgovoru, jedno je od najvećih, ne samo uspjeha, nego čuda. Privilegija. Već imati prijatelje u malim bićima i sticati nove kroz rad. Ono što dobijete od njih nije samo jedan čudesan smisao u besmislu ,    nego i neka vrsta priznanja da činite i radite dobro. Od toga, barem meni, ne treba ništa više. Tako i život. I dalje