Na papir misli nabacujem da bih poslije mogla osmijeh nabaciti
Gledala sam onoga ko mi je sve kako "odlazi da odmori". Gledala sam umiranje i smrt direktno u to izkeženo, ružno lice pa opet mi je bilo preteško tek dan poslije vidjeti u kovčegu onoga ko mi je sve, samo da bih mu ubacila koju sitnicu "za put". Nezamislivo mi je kao nemajci, ali opet kao ljudskom biću, i pojmiti kako je majci gledati u kosti mrtvog djeteta da bi ga odvela dalje od ove pogani i nepravde.
A pogano je i prljavo, vidim to i po prozorima koje sam maloprije oprala, oni kao da su nakupili na sebe svu prljavost grada i kiša koje kao da nikada nisu bile tako prašnjave i mrljave. Nisi valjda i prozore prala tako prehlađena, još je i svježe, duva hladan vjetar, rekla bi brižna mater. Pa šta ako sam još uvijek prehlađena. Jebo to. Kako je moj Draganče nasmijano znao reći "imam ja većih problema", kada su ga pitali za neku "banalnost" poput tromboze i kako se nosi sa tim. Od prehlade još niko nije umro, a svi smo smrtni. Srećom.
Stajala sam neki dan na stepenicama Doma kulture, džaba, volim da ga tako zovem, ne bih li pogledala izložbu našeg prijatelja, našeg dobrog Boleta. Anksioznost, nedostatak daha i mučnina u utrobi pogodili su me u trenu poput komete. Umjesto Boletovih toplih slika pred očima su se nizale neke druge. I one su bile lijepe. Ali su bile i neće ih više biti. Zato sam počela da se gušim. Na tim osunčanim i toplim stepenicama, gušila sam se u snijegu koji nas je okruživao na njegovoj prošloj izložbi. Izložbi na čije otvaranje Draganče nije mogao otići jer je radio pa smo nekoliko dana nakon otvaranja otišli zajedno da pogledamo slike. Kroz snijeg nasmijani, nekim lokalićem iz Rosulja do grada, on je imao onaj tamno plavi topli kačket - kapu koji je nekada kasnije izgubio, sjećam se svakog detalja, kako smo bili obučeni, toliko osmijeha, uživanja u izložbi, odlasku na piće i šetnji do kuće poslije. Divne su uspomene, ljubav još divnija, ali jebena je neprebol i kada počne da te guši sve pa i ta divota. A mi ko narod samo sebe gledamo, jebeš druge, da sam se tu i stropoštala, od tih silnih prolaznika niko ni da se očeše o moju bol, ne očekujem to, i bolje da me svi prođu. Tek, odjednom, jedan simpatičan mladi par mi je prišao i pitao gospođo jeste li dobro, je li sve u redu a ja sam im kroz suze i osmijeh govorila da nije, ali jeste, hvala im. Htjeli su ostati sa mnom, pitali šta treba, ali nije bilo potrebe i poželjela sam im svako dobro. Za mene ne treba stati i pitati treba li mi šta nego me opet sve to vraća na ovu poganost okruženja gdje je jebena vijest u novinama kada neko pozove hitnu pomoć ako nekome na ulici pozli. Tačno smo većinski narod bolestan u glavu jer ko bi normalan stajao na ulici i posmatrao kako je nekome loše. Produži ako ne možeš ništa ili nećeš, samo ne bleni! Ali blenu, uglavnom blenu i zure, njih pedeset tako zuri, a ako onaj nesretnik što mu je pozlilo ima sreće naći će se tu jedan dobar čovjek koji će reagovati. Jedan, samo jedan dobar čovjek je dovoljan u određenim situacijama, ali takvih je sve manje u odnosu na ove druge. Drži(m) se sebe. I onog srčanog, toplog mikrokosmosa, koji imam sreću da imam.
Pita me moja dobra M juče hoću li nešto raditi na terasi ovog proljeća. Pa me stisne i stegne jače u grudima nego prošlog. Jer ovo je svjesnije, samim tim i teže. Ko zna šta ću danas i obući, samo znam da hoću da bude komotno i zagasito, sve sam one prešarene šalove i majice i gotovo sav nakit darovala, eto ne znam ni te neke gluposti poput šta jesti i šta obući, kamoli da znam hoću li i šta ću na terasi uraditi. Vjerovatno hoću, kao što ću i živjeti, naravno da ću živjeti. Kao što ću pičiti. Da to ne (u)radim posrala bih se i po svojoj prirodi, a još više po onako dobrom čovjeku i našoj divnoj ljubavi.
A sve to i nekako i prehlada i prljavi prozori i nepogledane Boletove slike... druga muka je stigla, stigla u moj život od neprebola, jedna velika briga raspršila se kroz moje tijelo i diše sa mnom. Sa mnom ustaje, boravi, liježe... pa opet ko sam ja u odnosu na one kojima je najteže. Tek jedna mrlja, eto to sam. I ne može meni biti teško kao drugom, iz mene treba da kuljaju gejziri pozitivne energije, brižnosti i pažnje. Biće dobro, ne može drugačije! Pa opet moram opsovati i život koji je i divan i čudesan. Puno psujem u zadnje vrijeme. Odmakla sam se dalje od onog jednog i jedinog "jebiga" koje mi je prije nekoliko godina izletilo pred roditeljima pa moj dobri oco rekao "zeko, pa ti psuješ". Mislim da treba nekad opsovati. I državu i neprebol i pogan i napasti koje dođu kada i kome ne trebaju. Opsovati one koji uznemiravaju kosti mrtve djece i one koji okreću glavu kada se neko pred njim stropošta. Neće to promijeniti stanje stvari ali biće lakše barem malo. A olakšanja nam treba da bismo mogli dalje, svako u svom čemu god da je... da bismo mogli nabaciti osmijeh i reći sebi, životu, svemu i svima: jeste i zajebano i sranje i teško, ali ono i dobro i lijepo i vrijedno je veće od toga. Ako (vam) nije, onda - jebiga...
A pogano je i prljavo, vidim to i po prozorima koje sam maloprije oprala, oni kao da su nakupili na sebe svu prljavost grada i kiša koje kao da nikada nisu bile tako prašnjave i mrljave. Nisi valjda i prozore prala tako prehlađena, još je i svježe, duva hladan vjetar, rekla bi brižna mater. Pa šta ako sam još uvijek prehlađena. Jebo to. Kako je moj Draganče nasmijano znao reći "imam ja većih problema", kada su ga pitali za neku "banalnost" poput tromboze i kako se nosi sa tim. Od prehlade još niko nije umro, a svi smo smrtni. Srećom.
Stajala sam neki dan na stepenicama Doma kulture, džaba, volim da ga tako zovem, ne bih li pogledala izložbu našeg prijatelja, našeg dobrog Boleta. Anksioznost, nedostatak daha i mučnina u utrobi pogodili su me u trenu poput komete. Umjesto Boletovih toplih slika pred očima su se nizale neke druge. I one su bile lijepe. Ali su bile i neće ih više biti. Zato sam počela da se gušim. Na tim osunčanim i toplim stepenicama, gušila sam se u snijegu koji nas je okruživao na njegovoj prošloj izložbi. Izložbi na čije otvaranje Draganče nije mogao otići jer je radio pa smo nekoliko dana nakon otvaranja otišli zajedno da pogledamo slike. Kroz snijeg nasmijani, nekim lokalićem iz Rosulja do grada, on je imao onaj tamno plavi topli kačket - kapu koji je nekada kasnije izgubio, sjećam se svakog detalja, kako smo bili obučeni, toliko osmijeha, uživanja u izložbi, odlasku na piće i šetnji do kuće poslije. Divne su uspomene, ljubav još divnija, ali jebena je neprebol i kada počne da te guši sve pa i ta divota. A mi ko narod samo sebe gledamo, jebeš druge, da sam se tu i stropoštala, od tih silnih prolaznika niko ni da se očeše o moju bol, ne očekujem to, i bolje da me svi prođu. Tek, odjednom, jedan simpatičan mladi par mi je prišao i pitao gospođo jeste li dobro, je li sve u redu a ja sam im kroz suze i osmijeh govorila da nije, ali jeste, hvala im. Htjeli su ostati sa mnom, pitali šta treba, ali nije bilo potrebe i poželjela sam im svako dobro. Za mene ne treba stati i pitati treba li mi šta nego me opet sve to vraća na ovu poganost okruženja gdje je jebena vijest u novinama kada neko pozove hitnu pomoć ako nekome na ulici pozli. Tačno smo većinski narod bolestan u glavu jer ko bi normalan stajao na ulici i posmatrao kako je nekome loše. Produži ako ne možeš ništa ili nećeš, samo ne bleni! Ali blenu, uglavnom blenu i zure, njih pedeset tako zuri, a ako onaj nesretnik što mu je pozlilo ima sreće naći će se tu jedan dobar čovjek koji će reagovati. Jedan, samo jedan dobar čovjek je dovoljan u određenim situacijama, ali takvih je sve manje u odnosu na ove druge. Drži(m) se sebe. I onog srčanog, toplog mikrokosmosa, koji imam sreću da imam.
Pita me moja dobra M juče hoću li nešto raditi na terasi ovog proljeća. Pa me stisne i stegne jače u grudima nego prošlog. Jer ovo je svjesnije, samim tim i teže. Ko zna šta ću danas i obući, samo znam da hoću da bude komotno i zagasito, sve sam one prešarene šalove i majice i gotovo sav nakit darovala, eto ne znam ni te neke gluposti poput šta jesti i šta obući, kamoli da znam hoću li i šta ću na terasi uraditi. Vjerovatno hoću, kao što ću i živjeti, naravno da ću živjeti. Kao što ću pičiti. Da to ne (u)radim posrala bih se i po svojoj prirodi, a još više po onako dobrom čovjeku i našoj divnoj ljubavi.
A sve to i nekako i prehlada i prljavi prozori i nepogledane Boletove slike... druga muka je stigla, stigla u moj život od neprebola, jedna velika briga raspršila se kroz moje tijelo i diše sa mnom. Sa mnom ustaje, boravi, liježe... pa opet ko sam ja u odnosu na one kojima je najteže. Tek jedna mrlja, eto to sam. I ne može meni biti teško kao drugom, iz mene treba da kuljaju gejziri pozitivne energije, brižnosti i pažnje. Biće dobro, ne može drugačije! Pa opet moram opsovati i život koji je i divan i čudesan. Puno psujem u zadnje vrijeme. Odmakla sam se dalje od onog jednog i jedinog "jebiga" koje mi je prije nekoliko godina izletilo pred roditeljima pa moj dobri oco rekao "zeko, pa ti psuješ". Mislim da treba nekad opsovati. I državu i neprebol i pogan i napasti koje dođu kada i kome ne trebaju. Opsovati one koji uznemiravaju kosti mrtve djece i one koji okreću glavu kada se neko pred njim stropošta. Neće to promijeniti stanje stvari ali biće lakše barem malo. A olakšanja nam treba da bismo mogli dalje, svako u svom čemu god da je... da bismo mogli nabaciti osmijeh i reći sebi, životu, svemu i svima: jeste i zajebano i sranje i teško, ali ono i dobro i lijepo i vrijedno je veće od toga. Ako (vam) nije, onda - jebiga...
Primjedbe
Objavi komentar