Današnje

Na današnji dan rođen je Antun Branko Šimić,
Jedan od mojih omiljenih pjesnika.
Na dan ovaj u kojem sam prvi put ove jeseni,
Baš novembarske, na radni dan
Ostala kod kuće poslijepodne.
Ostala sa svojim suočavanjima,
Poezijom, sanjem i mislima.
Ostala u vremenu za kviz, nesić i dokumentarac.
Nisam gledala ni popila.
Samo krajičkom sebe
Zakačila emisiju iz kulture
Posvećene jedinstvenoj Mani Gotovac,
Koja je otišla neki dan
Na svoj osamdeseti.
"Znate li što je najgore? Kada vam ne osijedi kosa nego srce."
Govorila je.

Dok je nije snažnije stiglo sve,
Čudna neka žila u rukama
Napravila je domaću supu,
Nekoliko čajeva, ogulila poneku voćku.
Kada je vani prestao vjetar
Bronhiije su prodisale.
Kada je vani postalo hladnije
Stiglo je i to poslijepodne,
Sva ta suočavanja, nedostaci, praznine.
Bilo je nekoć,
Pisao je A. B. Šimić.
Otišao u godini 
Rođenjao moga djeda.
A unuka je sada
Gotovo starica,
Iako u njoj još tinja
Duša djeteta.

A ostarila je.
Nema onog 
Sa kojim bi 
Jednog novembarskog poslijepodneva
Gledala kafu, pila nesić, gledala dokumentarac.
Kojem bi rekla svoje sanje, misli i čežnje.
Sa kojim bi planirala njihov dan,
Uskoro je, gotovo pred vratima.
I baš taj dan ima dobra svirka
Na njima dragom mjestu.
Planove je odnijelo lišće,
Odnijelo daleko, u nepovrat.
Odmaraj, odmori,
Reći će dobri ljudi.
Hvala svima
Ali nemoguće je srce odmoriti.
Ostaju suočavanja.
Sa danima, mislima, podjetnicima.
Sa bolnim nedostajanjima koji lome 
Krhke kosti.
Ostaju suočavanja sa samom sobom
Kao da se odveć svaki dan ubogi od tuge
Sa sobom ne suočava.
Održaće je na površini sve ono 
Što bilo je nekoć.
Održaće je živom ljubav.
Ljubav koju i u suočavanjima
Tako silno osjeća.

Bilo Je Nekoć

Bilo je nešto lijepo pa prošlo, – Il tek je sanja to bila – Ljepše od zvijezda, ljepše od ruža I smiješka planinskih vila. Bile su noći mjesečne, lijepe, I pune radosti vrele. Bile su bašče mirisa pune, I ruže cvale su bijele. Bilo je smijeha, pogleda dugih, Što sve no izreći znaju, Bilo je sreće, uzdaha sjetnih, I himnâ čarobnom maju. Bila je duša prepuna sunca I plamne čežnje, što sine Katkad ko nebom krijesnica sjajna Pa onda umre i zgine. Bilo je nekoć. Mrak je sad svuda I bol, što pali i peče. Bila je sanja, bila je priča U jedno najljepše veče.