hod po kamenu

hod po kamenu
hod po uspomenama
a kamen neprebrojiv
i kada voljena rijeka
nije prekrila njegov ćilim
i baš nedjeljom
i baš novembrom
kamen je prevladao
nad rijekom
nebrojeno nebrojniji
hodam
polako
tiho
pažljivo
hodam po kamenu
neprebrojivom
hodam po uspomenama
još neprebrojenijim
kamen srcolik
pod mojom stopom
ljubi drugo kamenje
grli uspomene
a nižu se kao kamenje
koje dodiruje vrbas
na stijenama koje izviruju
iznad vode
vrelo je ljeto
i pijemo somersby
da se rashladimo
na travnatom tepihu 
koji grije kamen
tragovi su
jednog vjenčanja
kamen nebrojen
osmjehuje se
smije
čuva
grije
a pod sjenkom
gorko plače
tanke su te niti
ti konci koji povezuju
kamen i rijeku
stvarnost i uspomene
tugu i depresiju
oko njih ona
koja nikada nije
voljela cirkuse
odjednom postaje žongler
prepliće pristima
one niti
da ostane uz rijeku
a na kamenu
da ostane u stvarnosti
a čuva uspomene
da zgrabi još čvršće 
onaj konac
koji će joj u ruci
održati tugu
da ostane i bude
samo tužna
hod po kamenu
nedjeljom
novembrom
hod po ljubavi
koja se ne gazi
koja se ne gasi
i ne odlazi
ljubavi koja nije
tek uspomena
travka
koju će riječni tok
opet prekriti
hod po ljubavi
koja je i kamen
i rijeka
i tuga
i sreća
i hladno piće
koje osvježi vrelinu
i zavjet
i čežnja
i nedostajanje
i punost
i prepolovljenost
i nezaborav
i trajanje
hod po kamenu
vrbaskom
hod po osmijehu
smiraju
duši
koji voljenom rijekom 
neprekidno hode