Pronalaženje smisla...

Traženje. Pronalaženje. Smisla u besmislu. A nije život besmislen, naprotiv, više to koristim kao metaforu, paradigmu, nešto treće. Ko razumije shvatiće. Život itekako ima smisla. Ima, ako ga doživljavate kao dar. Ili, kako Ajnštajn reče, da stvari možete posmatrati kao da je sve čudo ili kao da ništa nije čudo. Za mene je čudo to što sam zdrava, što ustajem i stojim. Što sam pronašla snagu, volju i želju da se, kroz rad i igru, družim sa djecom. I što mi uzvraćaju na jedan poseban, iskren, najčistiji način. Način kojim mi kažu i da sam šašava i odlična i divna. Taj dječiji svijet u koji uspijete i zaslužite ući, kada vas prihvate i sa vama uživaju u igri ili razgovoru, jedno je od najvećih, ne samo uspjeha, nego čuda. Privilegija. Već imati prijatelje u malim bićima i sticati nove kroz rad. Ono što dobijete od njih nije samo jedan čudesan smisao u besmislu,  nego i neka vrsta priznanja da činite i radite dobro. Od toga, barem meni, ne treba ništa više.

Tako i život. I dalje mislim da je dar premala riječ za njega, da je čudo nekako taman. Zato besmisla nema, samo neprebol. Samo. A onda dođe nedjelja, slobodna nakon nekoliko radnih pa osjetim, uz svu smislenost života, besmisao bez najvećeg smisla koji sam imala. Posebno se to rastače kroz mene i oko mene nedjeljama.

Mogla sam ostati u krevetu. Razvlačiti se cijeli dan po kući ne skidajući pidžamu. Malo sam i umorna pa, eto, imam zbog toga pravo na jedan takav dan, ako ništa. Ipak, nisam. Obišla sam malo roditelje. Obišla sam njega, koji nije tamo, nego uvijek i u svemu sa mnom, u nekom samo meni vidljivom džepu ušivenom čvrsto ispod kože. Tu je siguran, odmara, itekako živ i široko nasmijan. Suza nemam danas, kao i mnogo puta kada mislim da bih mogla da isplačem jedno omanje jezero. Mater bi, od silnih mudrosti, iz rukava izvukla i nešto tipa "groblje je za plakanje", to je ona jednom ispalila iz topa svojih mudrosti kao pravi parametar da, ako već ne mogu da se isplačem, a želim i potrebno mi je. A na groblju tek ne plačem. Ili baš rijetko, tek ponekad. Gdje ću i plakati kada me nasmijan gleda?! Kao da mi govori "ne budi luckasta, mila Majči". Pa (mu) se nasmijem. I trudim se, zaista, da tu svoju luckastost zadržim. Čak i u neprebolu. Sjećam se, jednom mi je rekao da me voli jer sam brižna i pažljiva, zato što toliko činim za druge, ali i što sam luckasta. Plakao bi onaj naš skenderski kamen ili prepukao neki srcoliki sa Vrbasa kada bi se bilo kakve sitnice, kamoli nečega ovakvog, sjetio ali ja ne mogu. Ne danas. Ili tako barem još uvijek mislim.

Imam jednu divnu prijateljicu, drugarčinu, koja me, najviše na radost mater, pozvala da ručamo zajedno. A mater ko mater, normalno da se raduje više i od mene što ću otići baš kod nje, što ću čestitije ručati, tek što je i blitva na meniju. Meni je od svega najdraže što ona nije samo divna i drugarčina, što je iskrena prijateljica, potpora i oslonac, nego što se sa njom čovjek može nasmijati, zajebavati, prošarati dan crnohumornim šalama. Malo je onih koji šalu razumiju, još manje prihvataju, a ja sam sretna što imam nju kojoj mogu reći da smo odlična kombinacija - raspuštenica koja je pozvala udovicu na ručak. I onda se smijemo i nadovežemo kako nas vidimo u nekom staračkom domu gdje zajebavamo sve odreda. Ovo ona psuje iz mene u pisaniju, da se razumijemo.

Poslije ručka, šetnja i kafa kada je grad utihnuo i mirniji je. Na rastanku, onog istog trenutka kada kročim na autobusku stanicu, kroz mene prostruji silovita kometa koja me rasturi i rasparča na komade. Jer... negdje je oko 16:00, vjetar se stišao i sunčanih zraka još ima, išli bismo šetati poslije ručka. Jer... u blizini sam našeg Vrbasa, tu bismo nekako najradije otišli. Ili bismo otišli prema Trapistima, svjedeno. Jer... stojim tu sama, što uopšte nije čudno, ali je čudovišno grozno to što ću se vratiti u prazninu toplog doma. Jer... ta praznina je toliko ispunjena i topla pa, opet, tako prazna i hladna. Jer... na groblju se ipak ne plače, nego na autobuskim stajalištima, u nekim čekaonicama, prodavnicama, negdje na putu i usput...

Biće ručkova sa prijateljicom. I ne samo sa njom. Biće kafa. I osmijeha. Čak i smijeha. I šetnji i Vrbasa koji neprestano teče kroz mene. Biće i ti dobrih, divnih ljudi oko mene. I malih, a velikih bića u djeci kojima sam draga i sa kojima mi je ljekovito raditi. Biće puno, puno toga. Ko zna, možda će u ormaru uvijek biti sve one njegove stvari u koje je spajao i kvalitet i jedinstven stil i toplinu i pažnju. Ko zna, možda ću jednog dana staljati opet samo šarene šalove oko vrata. Možda više i peglati. Ne kao nekada kada sam nešto što sam prešla i po nekoliko puta maltene ispravljala peglom na sebi. Dotad ću se svaki put nasmijati kada nešto oblačim jer se uvijek sjetim "dobro je Majči, ispraviće se na meni". Biće ko zna čega još.Šta god da bude, biće smisleno. U tom metaforičnom besmislu koje je, ustvari, neprebol. Ali neće biti nas i njega. Osim uvijek i u svemu, u nekom samo meni vidljivom džepu ušivenom čvrsto ispod kože...