Moj "krik i bijes"

"Ne plaši se da podržiš iskrenost, istinu i saosjećanje i usprotiviš se nepravdi, laži i pohlepi. Kada bi ljudi ovako postupali, promijenio bi se svijet."

Viljam Fokner ("Krik i bijes")

Sjećam se svih njenih poruka tih posljednjih dana. Svakog slova srčanosti, podrške, iskrene prijateljske brige. Razumijevanja, pažnje. Sjećam se poruke u kojoj je napisala da je vidjela mali, crveni bicikl za minijaturnu saksiju i kako je istovremeno pomislila na nas, ali joj se i srce toliko steglo da nije mogla da nam ga kupi u jednom tako preteškom trenutku. U svim tim mučnim i teškim trenucima jednog pretužnog "odlaženja".
Sjećam se kako je smogla snage unutar sebe kasnije da taj isti bicikl kupi i donese ga njemu, njemu koji tamo potpuno nije ili bar ne onako kako je posve želio, ali ona ga je svojom brižnom toplinom donijela i spustila ispod mjesta na kojem će se nekoliko mjeseci potom smjestiti jedna njegova nasmijana fotografija. I na njoj  - on baš onakav kakav je bio. U tom biciklu, jednog iznenađujuće sunčanog zimskog petka, donijela je i minijaturnu saksiju u koju je smjestila čuvarkuću. Kako je vrijeme prolazilo, ta čuvarkuća iznjedrila je četiri manje. Toliko simbolike je bilo u tome. Kao da je tu, baš na tom mjestu i za njega i nas, ona bila ta brižna čuvarkuća iz koje su iznikla njena četiri čudesna čeda. Ta četiri čeda koja je toliko volio. Kao i nju i njega. Iskrene, divne prijatelje meni, njemu, nama... kasnije, na ručkicu tog bicikla okačila sam jednu kanticu zelene boje, baš one nijanse zelene koja mu je bila najdraža, a u njoj je bila ušuškana mrvičasta bakina čuvarkuća. 

Nisam zanijemila toliko kada sam nedavno otkrila kako je neko ukrao saksiju sa cvijećem i čak dva srcolika, vrbaska kamena u njoj sa mjesta koje bi trebalo biti sveto barem za vjerujuće, a mahom su vjerujući baš ti što ukradu. Krađu ne mogu da shvatim ni da sam u kakvom delirijumu i ničim, ama baš ničim ne mogu da je opravdam! A tek šta nekoga nagoni da ukrade cvijeće sa nečijeg groba ne mogu niti želim da dokučim i da živim hiljadu godina.
Nisam zanijemila toliko ni kada sam danas otkrila da nema one žute ruže, malene ruže sa sitnim cvjetovima, ruže kakvu je, uz karanfile, najviše volio. 
Ostala sam nijema i skamenjena kada sam vidjela da nema onog bicikla... tresla sam se danas prvi put na tom mjestu. Nisam se tresla ni kada sam čitala srcem riječi oproštaja. Nisam se tresla ni kada su spustili taj glupi sanduk u još gluplju raku. Ni kada sam mu na taj isti sanduk ružu spuštala. Nisam se tresla sve do danas. Žilama mi je kuljala tako vrela struja bijesa, vrištala sam iznutra i mislim da sam prvi put bila u stanju da polomim ruku onome ko se uopšte usudio, a kamoli uradio tako nešto! Da li treba stavljati video nadzor nad grobove? Struju sprovoditi kroz saksije? Dežurati na groblju? Riječi nemam! A on me i sa te slike nasmijan gledao, kao što me gleda svuda, uvijek, u svemu... pokušavala sam uhvatiti barem djelić onoga što me (na)učio, što mi je ostavio u amanet, pokušavala sam toliko toga ne bih li se barem malo smirila, ali nije išlo, nikako nije išlo... a kako uopšte da na nešto ovako jezivo primjenim "ne treba, mila Majči, nikome zamjeriti", kako?! Kome treba tako nešto, za ŠTA? Ima još uvijek da se kupi takav bicikl-saksija i još nije izblijedilo od sunca. Ima za jebenih 4.45, kantica za 1.15, ima grozoto od osobe sve to za jebenih 5.60 maraka koje isto možeš ukrasti, ako ti je tako draže. Meni je to neprocjenjivo, zato bih možda i bila u stanju da toj grozoti od osobe slomim ruku. 

Ne tresem se više. Barem se ne tresem. Kasnije sam sa divnim i dobrim bratom otišla do našeg Vrbasa. Sjedili smo u blizini plaže, u Buku, razgovarali, nasmijali se. Kasnije i prošetali kroz mirisnu čistotu vazduha nakon proljetne kiše. Vratila sam se u toplinu doma. Ne tresem se više, ali sam nijema. Ne tresem se spolja, ali u meni se trese svaka pora. Nijema sam. Sve je stalo. I kiša. I vjetar. Samo "krik i bijes" ne prestaju...