Zapisi u (ne)vremenu...

Ne sanjam te često, bar ne onako često kao na početku. Ali, kada te sanjam, snovi nisu onakvi kao tada. Tada sam, i poslije tvoje nasmijanosti i ljepote susreta, iako još uvijek duboku u snu, bolno mogla da osjetim da ćeš naposljetku otići. A, uvijek si u tim snovima odlazio, ma kako tople i nježne bile tvoje posjete u njima. Koliko god bio onako srčano nasmijan, često bi me i zagrlio, uvijek rekao nešto što grije srce. Teški i tužni su bili ti snovi, koliko god lijepog na početku donosili. Znala sam ja, vječiti logičar i vjernik jedino u nauku, da je sve to bio produkt i nuspojava one preteške stvarnosti neposredno prije. Preteške stvarnosti u kojoj si bio i nasmijan i pričao srcem ali si odlazio. Jednom sam sa našom dragom i dobrom prijateljicom pričala kako su i njeni snovi nakon gubitka oca bili tako teški, ali da je, kako je vrijeme odmicalo, nakon što bi ga kasnije sanjala, ustajala kao ponovo rođena. Juče ujutru, prije nego što ću se probuditi, sanjala sam da se brzo trebam vrat

ne pitam se odavno  kako obitavam na zemlji sada mislim o tome kako prolazim kroz još jedan decembar kako uopšte pokrenem  nogu za nogom kada imam samo jednu kako nešto pridržim objema rukama kada imam samo jednu pola me je prepolovljena sam ostala mi je samo strana na kojoj je srce svu onu snagu za koju ni ne znam da imam koristim za tu preostalu stranu mene iako ta jedna noga  neprestano trne ruka drhti a srce krvari ne znam često kako mogu a trebam znam da trebam tu su divni roditelji i brat kafa sa dragom prijateljicom knjiga čaša piva kamen srcoliki samo je previše tišine te bolne, samotne tišine previše tih oštrih i tupih paramparčadi koja se obijaju o zidove  ciglu drvo te paramparčadi koja se obijaju neprekidno razarajuće o mene razrovanu o tu preostalu tužnu  polovinu mene pa opet  svemu uprkos nekako sam čudno živa ustajem dišem volim beskrajno tu sam obitavam na zemlji za jedno dobro biće  za nas tu sam da o(p)stanem

 novembrom ulice postaju mokre opali list lijepi se za đonove cipela a koraci nekako teški i sumorni kao vrijeme, rekli bi oni koji zaista vjeruju da je novembar siv, tmuran, depresivan  a u novembru se čudesne ljubavi rađaju iznikle pod krošnjama  čiji odrazi se presijavaju u Vrbasu takvu ljubav hrani divno ljeto odgaja, pazi da naraste a da to nisu ni znali ili možda njihovi osmjesi jesu da su se odveć zavoljeli i prije novembra prije ušuškanosti pod preostale listove drveta listove koji su prkosili vjetru nije im bilo hladno grijala ih je baš ta spona otrgnuta od vremena, prostora, sna puštena kao korijen u dubine da se razvija i raste oči su se odveć srele u iskrenom odrazu na njima je bilo samo da se prepoznaju a već su se znali možda i nekako voljeli ali u novembru su se zavoljeli možda i danas u ovom turobnom vremenu prepunom neizvjesnosti, straha, briga postoje još neki preostali čak možda i luckasti  svjetlaci  koji sijaju nevjerovatnom iskrom prepoznavanja, čežnji, slutnji ko

... na zemlji terasi  biciklu Vrbasu kod kuće oko kuće uz zidove živicu na ivici za šporetom kosilicom knjigom kompjuterom sve nekako ukrug a u mjestu na jednoj strani kreveta u nepravdi borbi mulju svakodnevice strahu neizvjesnosti mislima trncima u hladu vinove loze pored cigle kamena drveta pokraj dunje višnje jabuke tvog žutog cvijeta opet procvjetalog u damarima drhtajima sanju po dnevnoj svjetlosti po mraku izgubljena nikad više pronađena kamoli sastavljena    u ponekom osmijehu nenasmijana u funkcionalnosti hendikepirana na putu usput prema mostu raskrsnici usponu  nizini groblju napola popola u umornim koracima saplitanju nerasplitanju tumaranju u danu za danom pod teretom tegobom tjeskobom sa zlatnim amanetom bez tebe a sa tobom sa svojima sa prijateljima sa djecom uz poneku kafu razgovor  šutnju uz slutnju uz nemir kroz tugu kroz neprebol u preteškoj bestobosti po kiši vrelini vjetru koji ne volim u našem voljenom ljetu u umornim rukama krvarenju iznutra u radu spremanju leža

I ovog četvrtka sam mislila da je srijeda Kao da je to važno Dani idu bez obzira na predznak Mene nosi nešto drugo Pored neprebola i bestobosti Briga i strepnja Još jedna, velika, ogromna A nema te da podijelimo I tu strpenju i koru hljeba Nema te ni u srijedi ni u četvrtku Ni u ponekoj zraci sunca na obzorju Nema te u kovitlacu vjetra Koji najavljuje oluju Došlo je vrijeme  Da poredim stvarnost Sa vremenskim prilikama Kao da sam kakva starica Na obronku usamljene planine A jesam, starica sam Iako u meni još živi ono dijete Koje može da se nasmije, obraduje, pokloni U meni još diše ona Majči Koja bi učinila, dala, uradila Sve za druge Samo sam umorna Umorna od srijede, četvrtka, mijena, misli Premorena od vremena u neprebolu Neprekidnosti vremena u bestobosti Vrtlogu teških vijesti i neprilika I pitam se dokle više Nadajući se samo i jedino dobrom Jer vjerujem da samo tako Može i biti Barem onima koji prolaze  Kroz paklene hodnike s urove stvarnosti Ja ću već nekako, ne brini za mene I

U nadi da ćemo izaći iz ovoga prvenstveno zdravi (što je najvažnije) i što je manje moguće okrnjeni, u svakom smislu. Iako nam je odveć dosta borbe, neizvjesnosti, briga... Čuvajte se. Osmijehom. Strpljenjem. Razumom. Bližnjima. Malim stvarima. Prirodom. Najviše ljubavlju.  Nakon Dragančetovog odlaska, susrela sam se anksioznošću i depresijom. Prolazila sam put koji su pred mene prostirale, sa svim njegovim stranputicama, makadamima, ćorsokacima. Toliko puta sam raskrvarila dlanove i koljena, da sam često puta pomislila kako neću moći.  Ali, mogla sam. Kao što danas mogu reći da sam, uz pomoć psihoterapije i dvije izuzetno stručne, ali i povećene, drage žene, uspjela da gotovo školski prođem kroz sve mijene koje tugovanje donosi nakon gubitka nekoga ko ti je (bio) sve. Nikada potpuno oporavljena, uvijek prepolovljena i razrovana, ali učeći kako da živim sa bolom. Kako da živim sa neprebolom. Trudeći se da, uprkos mučnoj praznini, pronalazim neke druge radosti. Uspjela sam i u tome

izolovanost nešto što nas u normalnim okolnostima spašava što nas čini svojima, pomaže da sačuvamo mir da ga održimo da ne isklizne i izgubi se u ovom blesavom svijetu izolovanost u izolovanosti o kako smo se samo znali izolovati u avanturama, na osunčanoj terasi, pored našeg Vrbasa kako je samo bila čudesna ta izolovanost u dvoje čak i kada je bilo izolovanosti prouzrokovanih ne našom voljom pogotovo dok je trajala ona pogan uvijek smo se u toj samo našoj izolovanosti toliko srčano smijali i još ljepše voljeli izolovanost u izolovanosti zbog izolovanosti u potpunoj ogoljenosti sa sobom u potpunoj stopljenosti sa vlastitom samoćom poznato ti je, itekako, ali nekako je posve  drugačije prošlo je neko vrijeme i samo tvoja izolovanost prošla je kroz mijene da, ti radiš da, ti se nasmiješ da, ti poželiš nešto sitno a obaviš i ponešto mimo ustaljenog i uobičajenog čudiš se još uvijek nekim skorim radnjama juče napravljenoj ruskoj salati i današnjem napravljenom kol

imala sam sreće da nakon operacije krajnika  dugo, dugo godina ne budem bolesna imala sam sreće da ne budem bolesna u periodu kada je prava bolest bila tu jer, budimo realni, prehlade i gripe nisu prave bolesti, ma kako znale biti neugodne prava bolest  je nešto posve drugo, ona iscrpljuje svaku kosku, venu, poru umornog tijela i prava bolest je jedino ona neizlječiva pogan koja širi kancerogene tvari a onda, toliko godina nakon operacije krajnika i toliko vremena bez ijednog zakašljavanja u pravoj bolesti , polako i postepeno dođu neke manje tegobe ništa vrijedno pomena za okruženje, više kao povod meni za pisanje ako koji redak mog pisanija ukaže okruženju na nešto važno dobro je mada nužno to ne mora da se desi ovo je moj poligon, svojevrsni inhalator za dušu kada je pravu bolest preuzela smrt uslijedio je dalji život sa nenadoknadivim gubitkom   uslijedilo je ono što bi se moglo nazvati život poslije smrti ne misleći pritom na onaj rajski i vjerujući nego na stvaran

na današnji dan, prije dvije godine, najbolja prijateljica je donijela nadmadrac tog vikenda sam spremala toplinu doma za hladnoću koja će uslijediti ubrzo potom od trećeg januara, danima koji su trajali kao vijekovi, odlazila sam nasmijana na sumorni odjel onkologije, noseći tristotinaišezdesetpet stvari, samo da mu bude udobno, da nešto od donesenog pojede vraćala sam se kući da bih gotovo odmah počela nešto novo spremati, prati i sušiti veš i još trista čudesa, začudo uspjevajući u svemu tome organizatorka u meni i ona "mala kineskinja", kako me zvao, raširile su svoja krila i namještale, premještale, pravile kao da je blizina smrti najnormalnija pojava, što ustvari i jeste, samo ne njemu tada i ne na takav način o toj smrti, koja je mogla stići u svakoj sekundi mog spremanja, letanja, pravljenja niko nije pričao i mislio o tome, barem mi nismo znali smo, ali nismo, pričali smo o životu dok ga ima nisam nikako mogla, dok je još života, da posustanem, da ne spremi