januar(om)...

na današnji dan, prije dvije godine, najbolja prijateljica je donijela nadmadrac
tog vikenda sam spremala toplinu doma za hladnoću koja će uslijediti ubrzo potom
od trećeg januara, danima koji su trajali kao vijekovi, odlazila sam nasmijana na sumorni odjel onkologije, noseći tristotinaišezdesetpet stvari, samo da mu bude udobno, da nešto od donesenog pojede
vraćala sam se kući da bih gotovo odmah počela nešto novo spremati, prati i sušiti veš i još trista čudesa, začudo uspjevajući u svemu tome
organizatorka u meni i ona "mala kineskinja", kako me zvao, raširile su svoja krila i namještale, premještale, pravile
kao da je blizina smrti najnormalnija pojava, što ustvari i jeste, samo ne njemu tada i ne na takav način
o toj smrti, koja je mogla stići u svakoj sekundi mog spremanja, letanja, pravljenja
niko nije pričao i mislio o tome, barem mi nismo
znali smo, ali nismo, pričali smo o životu dok ga ima
nisam nikako mogla, dok je još života, da posustanem, da ne spremim, da ne letam
da se ne nasmijem
a bila sam nasmijanija nego ikad, čini mi se
ljubav se iz mene smijala
nije moglo drugačije
kako ne učiniti, spremiti, letati, praviti, organizovati
za nekoga ko odlazi
i može zbog toga, s punim pravom,
otjerati sve i svakoga u tri lijepe
a nije
trudio se i tada da bude dobar, dostojanstven, nasmijan, blag
kako ne učiniti sve za nekoga ko ti je sve
za nekoga kome je, naposljetku, najteže
ništa nije teško kada istinski, najsrčanije voliš
a njega se nije moglo drugačije voljeti
mi se nismo mogli drugačije voljeti
i kada je kucnuo čas one prirodne, a neprirodne smrti
osmijeh je bio tu, i na onom ko je otišao da odmori
i na onoj koja je ostala da voli
ljubavlju, muzikom, osmijehom ispratila je sve ono
što je bio, što je bila, što su bili
sunčani oblaci su joj pomogli
da noge ne pokleknu
i srce ne ugine u trenu
ljubavlju je ispratila ljubav
ljubavlju je ispratila najbolniji odlazak
ljubavlju je ispratila najmučniji januar u svemiru
u februaru će plakati, mislila je
tako je i bilo
februar je donio ne samo suze
februar je donio onu potrebnu slabost
koja je izmicala pod nogama 
svakim korakom u kojem je trebalo biti jak
organizovan, nasmijan
kada je trebalo letati, praviti, činiti sve
kada je trebalo postaviti nadmadrac 
na mjesto koje će biti udobno 
za onog kojeg najviše voli
i koji je došao da ode
da ode da konačno odmori
i jeste, u mučnom januaru je otišao
ali nije otišao sam
otišao je s osmijehom i ljubavlju i poveo je jedan ogroman dio mene
drugi je ostavio da amanetom, osmijehom i ljubavlju traje
nije mučan samo januar u kojem je otišao
mučniji je život pokriven gustom paučinom tuge i neprebola
ali ima život itekako smisla kada ostaneš
da neko dobar, srčan i drag nikada ne ode...