dio koji nedostaje
imala sam sreće da nakon operacije krajnika dugo, dugo godina ne budem bolesna
imala sam sreće da ne budem bolesna u periodu kada je prava bolest bila tu
jer, budimo realni, prehlade i gripe nisu prave bolesti, ma kako znale biti neugodne
prava bolest je nešto posve drugo, ona iscrpljuje svaku kosku, venu, poru umornog tijela i prava bolest je jedino ona neizlječiva pogan koja širi kancerogene tvari
a onda, toliko godina nakon operacije krajnika i toliko vremena bez ijednog zakašljavanja u pravoj bolesti, polako i postepeno dođu neke manje tegobe
ništa vrijedno pomena za okruženje, više kao povod meni za pisanje
ako koji redak mog pisanija ukaže okruženju na nešto važno dobro je
mada nužno to ne mora da se desi
ovo je moj poligon, svojevrsni inhalator za dušu
kada je pravu bolest preuzela smrt uslijedio je dalji život sa nenadoknadivim gubitkom
uslijedilo je ono što bi se moglo nazvati život poslije smrti
ne misleći pritom na onaj rajski i vjerujući nego na stvaran i opipljiv život
život koji ti ostane u rukama kada voljeno biće ode
šta sa njim, kako ga uopšte nositi u rukama koje neprekidno drhte
kako ga nositi da ti ne ispadne iz ruku i razbije se u paramparčad
kako tek živjeti, kako živjeti život nakon života
a, onda, gotovo devetnaest godina nakon operacije krajnika
kada se počeo postepeno graditi taj neki život nakon života
kada su se počeli graditi stepenici koji će se svaki dan prelaziti
i kada se u tom prelaženju i penjanju naprijed, nagore
nađeš u jednom toplom prostoru okružena divnom djecom
odjednom počne da te nešto steže u grudima
a ne mislim pritom na dušu jer duša je bolna, nije bolesna
mislim na respiratorne tegobe koje su došle, kakve li ironije,
kroz najljepši mogući rad i druženje sa nevjerovatnim malim bićima
nije to tako strašno, nema strašnih stvari
strašno je ono što se ne može preživjeti
ovo je više neugodno, neprijatno
ali je lječivo i izlječivo
teže je otežano disanje od neprebola
nego od bronhijalne astme
za nju postoje inhalator, pumpica, štošta
za gušenje unutar duše lijek ne postoji
jedino što postoji je da učiš i, nadaš se, naučiš da se saživiš sa tim
kao, ustvari, i sa odgovarajućom pumpicom za bronhitis
a pumpicu za neprebol ne možeš kupiti u apoteci
pa odjednom postaješ farmaceut, ljekar, psiholog
sve si sam sebi i to je prirodno jer sami smo svi na ovom svijetu
samo nekada, između udaha između ventolina, atroventa i bisolvona
bude teško jer sve si sam sebi
ali, isto kao što se inhaliraš i koristiš terapiju
za bronhijalnu astmu i alergiju
tako učiš iznova i iznova
svaki ubogi dan
kako da dišeš pravilno
a da te ne uguši neprebol
i dobro znaš da te neće ugušiti ni bronhitis ni tuga
samo se ponekad umoriš od te samosti i tuge koja se razlijeva
svakim časom kapljicu po kapljicu više
samo se ponekad umoriš
što ga nema da ti doda čašu vode
a onda se postidiš
jer znaš da u pravoj bolesti
ruke onoga ko boluje
često ni tu čašu vode ne mogu da naspu
nemaju snage ni za jednu tako sitnu, pišljivu stvar
pa ustaneš i sipaš vodu
kuhaš supu, da kuhaš, ma kako se to činilo nemoguće
onda kada je bilo gotovo devetnaest godina od operacije krajnika
dodaješ sama sebi
možeš i to, kako nećeš moći
samo si malo umorna
da budeš nasmijana, raspoložena, dobra
da budeš dobra sebi
da budeš dobra zbog sebe
da budeš dobra zbog njega
zbog divne ljubavi ponajviše
umara te ponekad da budeš dobro dijete, sestra, prijateljica, radnica
da budeš sve ono što si se oduvijek trudila da budeš
i nadaš se potajno da si valjda u tome često i uspijevala
samo si sada malo umorna
umorna si od toga da trebaš biti nasmijana, dobra, vrijedna
da se sve to činiš kada ti nije ama baš ni do čega
proći će to, znam i znaš, proći će sve te faze
proći će i taj mjesec februar kojeg baš i ne voliš
proći će dani inhalacija, mirovanja i kontrola
trudićeš se da opet budeš dobro dijete, sestra, prijateljica, radnica
nasmijaćeš se jer se tako osjećaš a ne na silu ili jer bi morala
ne treba ti niko govoriti kako bi on volio, šta bi želio
ne zna to niko bolje od tebe
ne treba ti niko govoriti i da postoje tragedije i gubici veći od tvog
ne možeš osjetiti njihove damare jer to nisu tvoji gubici
možeš saosjećati, ali ne možeš osjećati
čak ni gubitak muža, koji je tebi bio sve samo ne muž
gubitak koji su iskusile tolike druge žene
ne možeš da osjećaš isto kao one jer ti nisi ona i one nisu ti, niste iste
najbolje ti znaš šta bi i kako bi i volio i želio
ne treba te niko na to ni savjetovati ni podsjećati
možda nema ni pravo jer nije ti, nije znao njegove najintimnije želje,
možda nije spoznao ni ljepotu ljubavi i jer, naprosto, diše posve drugim plućima
biće sve dobro, biće dok je ljubavi
biće dok je tog čudesnog amaneta
dok tako srčani, nasmijani osmijeh lebdi nad tobom
samo mislim da najviše umara
ne ova jedna trenutnost, februar, bronhitis
nego što će jedan dio duše uvijek biti bolno umoran
baš zbog one jedne, ali najdragocjenije otkinute puzzle
makar i na hiljade drugih bilo oko tebe i ušuškanih u tvom mozaiku
uvijek će ostati baš ta jedna nedostajuća
koja nikada više neće biti vraćena u slagalicu
imala sam sreće da ne budem bolesna u periodu kada je prava bolest bila tu
jer, budimo realni, prehlade i gripe nisu prave bolesti, ma kako znale biti neugodne
prava bolest je nešto posve drugo, ona iscrpljuje svaku kosku, venu, poru umornog tijela i prava bolest je jedino ona neizlječiva pogan koja širi kancerogene tvari
a onda, toliko godina nakon operacije krajnika i toliko vremena bez ijednog zakašljavanja u pravoj bolesti, polako i postepeno dođu neke manje tegobe
ništa vrijedno pomena za okruženje, više kao povod meni za pisanje
ako koji redak mog pisanija ukaže okruženju na nešto važno dobro je
mada nužno to ne mora da se desi
ovo je moj poligon, svojevrsni inhalator za dušu
kada je pravu bolest preuzela smrt uslijedio je dalji život sa nenadoknadivim gubitkom
uslijedilo je ono što bi se moglo nazvati život poslije smrti
ne misleći pritom na onaj rajski i vjerujući nego na stvaran i opipljiv život
život koji ti ostane u rukama kada voljeno biće ode
šta sa njim, kako ga uopšte nositi u rukama koje neprekidno drhte
kako ga nositi da ti ne ispadne iz ruku i razbije se u paramparčad
kako tek živjeti, kako živjeti život nakon života
a, onda, gotovo devetnaest godina nakon operacije krajnika
kada se počeo postepeno graditi taj neki život nakon života
kada su se počeli graditi stepenici koji će se svaki dan prelaziti
i kada se u tom prelaženju i penjanju naprijed, nagore
nađeš u jednom toplom prostoru okružena divnom djecom
odjednom počne da te nešto steže u grudima
a ne mislim pritom na dušu jer duša je bolna, nije bolesna
mislim na respiratorne tegobe koje su došle, kakve li ironije,
kroz najljepši mogući rad i druženje sa nevjerovatnim malim bićima
nije to tako strašno, nema strašnih stvari
strašno je ono što se ne može preživjeti
ovo je više neugodno, neprijatno
ali je lječivo i izlječivo
teže je otežano disanje od neprebola
nego od bronhijalne astme
za nju postoje inhalator, pumpica, štošta
za gušenje unutar duše lijek ne postoji
jedino što postoji je da učiš i, nadaš se, naučiš da se saživiš sa tim
kao, ustvari, i sa odgovarajućom pumpicom za bronhitis
a pumpicu za neprebol ne možeš kupiti u apoteci
pa odjednom postaješ farmaceut, ljekar, psiholog
sve si sam sebi i to je prirodno jer sami smo svi na ovom svijetu
samo nekada, između udaha između ventolina, atroventa i bisolvona
bude teško jer sve si sam sebi
ali, isto kao što se inhaliraš i koristiš terapiju
za bronhijalnu astmu i alergiju
tako učiš iznova i iznova
svaki ubogi dan
kako da dišeš pravilno
a da te ne uguši neprebol
i dobro znaš da te neće ugušiti ni bronhitis ni tuga
samo se ponekad umoriš od te samosti i tuge koja se razlijeva
svakim časom kapljicu po kapljicu više
samo se ponekad umoriš
što ga nema da ti doda čašu vode
a onda se postidiš
jer znaš da u pravoj bolesti
ruke onoga ko boluje
često ni tu čašu vode ne mogu da naspu
nemaju snage ni za jednu tako sitnu, pišljivu stvar
pa ustaneš i sipaš vodu
kuhaš supu, da kuhaš, ma kako se to činilo nemoguće
onda kada je bilo gotovo devetnaest godina od operacije krajnika
dodaješ sama sebi
možeš i to, kako nećeš moći
samo si malo umorna
da budeš nasmijana, raspoložena, dobra
da budeš dobra sebi
da budeš dobra zbog sebe
da budeš dobra zbog njega
zbog divne ljubavi ponajviše
umara te ponekad da budeš dobro dijete, sestra, prijateljica, radnica
da budeš sve ono što si se oduvijek trudila da budeš
i nadaš se potajno da si valjda u tome često i uspijevala
samo si sada malo umorna
umorna si od toga da trebaš biti nasmijana, dobra, vrijedna
da se sve to činiš kada ti nije ama baš ni do čega
proći će to, znam i znaš, proći će sve te faze
proći će i taj mjesec februar kojeg baš i ne voliš
proći će dani inhalacija, mirovanja i kontrola
trudićeš se da opet budeš dobro dijete, sestra, prijateljica, radnica
nasmijaćeš se jer se tako osjećaš a ne na silu ili jer bi morala
ne treba ti niko govoriti kako bi on volio, šta bi želio
ne zna to niko bolje od tebe
ne treba ti niko govoriti i da postoje tragedije i gubici veći od tvog
ne možeš osjetiti njihove damare jer to nisu tvoji gubici
možeš saosjećati, ali ne možeš osjećati
čak ni gubitak muža, koji je tebi bio sve samo ne muž
gubitak koji su iskusile tolike druge žene
ne možeš da osjećaš isto kao one jer ti nisi ona i one nisu ti, niste iste
najbolje ti znaš šta bi i kako bi i volio i želio
ne treba te niko na to ni savjetovati ni podsjećati
možda nema ni pravo jer nije ti, nije znao njegove najintimnije želje,
možda nije spoznao ni ljepotu ljubavi i jer, naprosto, diše posve drugim plućima
biće sve dobro, biće dok je ljubavi
biće dok je tog čudesnog amaneta
dok tako srčani, nasmijani osmijeh lebdi nad tobom
samo mislim da najviše umara
ne ova jedna trenutnost, februar, bronhitis
nego što će jedan dio duše uvijek biti bolno umoran
baš zbog one jedne, ali najdragocjenije otkinute puzzle
makar i na hiljade drugih bilo oko tebe i ušuškanih u tvom mozaiku
uvijek će ostati baš ta jedna nedostajuća
koja nikada više neće biti vraćena u slagalicu
Primjedbe
Objavi komentar