novembar

 novembrom ulice postaju mokre

opali list lijepi se za đonove cipela

a koraci nekako teški i sumorni

kao vrijeme, rekli bi

oni koji zaista vjeruju

da je novembar siv, tmuran, depresivan 

a u novembru se čudesne ljubavi rađaju

iznikle pod krošnjama 

čiji odrazi se presijavaju u Vrbasu

takvu ljubav hrani divno ljeto

odgaja, pazi da naraste

a da to nisu ni znali

ili možda njihovi osmjesi jesu

da su se odveć zavoljeli

i prije novembra

prije ušuškanosti pod preostale listove drveta

listove koji su prkosili vjetru

nije im bilo hladno

grijala ih je baš ta spona

otrgnuta od vremena, prostora, sna

puštena kao korijen u dubine

da se razvija i raste

oči su se odveć srele

u iskrenom odrazu

na njima je bilo samo

da se prepoznaju

a već su se znali

možda i nekako voljeli

ali u novembru su se zavoljeli

možda i danas

u ovom turobnom vremenu

prepunom neizvjesnosti, straha, briga

postoje još neki preostali

čak možda i luckasti

 svjetlaci 

koji sijaju nevjerovatnom iskrom

prepoznavanja, čežnji, slutnji

koji će se zavoljeti

baš u novembru

za nju je taj mjesec svečanost

suština njenog bitka

moguće je da zato i vjeruje

u postojanje ljubavi

svugdje i u svemu

iako je 

kakve li ironije

baš u novembru

polako počeo da odlazi

a nigdje otišao nije

sklupčan duboko u njedrima

kuca svakim damarom 

njenog bitka

tu je ljubav

tek ona ne može da ode

tu je

vanvremenska

neprekidna, nepresušna, nesalomljiva

 tu je i onaj

koji joj je najčistiju ljubav podario

nije nigdje otišao

pretužnom odlasku uprkos

vole se i ovog novembra

koliko god šibao vjetar

beskrajne tuge

bola nekad neizdrživog

nepravde i mulja u kojem se

sa četama drugih 

našla i ona 

ona koja je u životu jedino znala

voljeti

voli i danas

voli ljubav

voli ljubavlju

kakva zabljesne

poput Halejeve komete

jednom u sedamdeset i kusur godina

a možda se ne ni desi

zato voli još više

tu privilegiju, dar, blagodet

voli i svaka pora na njenom umornom tijelu

svako silno nedostajanje

misao, tren, uzdah

voli i on nju

dodirima novembarske tišine

maglu joj razgrće pred očima

da bolje vidi svjetlo kojim obasjava 

i puteve koje ona treba preći 

i nju samu

razgrće joj paučinu sa uha 

da oslušne muziku

koju joj iz bezvremena

sa oblaka i zvijezda

šalje

kroz nju kuca srčanost njegovog osmijeha

da joj da snagu i napije vodom

kada presahne od žeđi 

njena duša

tu je u svemu

i ona sa njim

ona u ljubavi

od ljubavi 

sa ljubavlju

kroz novembar 

u kojem su se zavoljeli

možda ni ne sluteći

da su se voljeli 

 prije novembra

prije svega