(ne) mogu...
U nadi da ćemo izaći iz ovoga prvenstveno zdravi (što je najvažnije) i što je manje moguće okrnjeni, u svakom smislu. Iako nam je odveć dosta borbe, neizvjesnosti, briga... Čuvajte se. Osmijehom. Strpljenjem. Razumom. Bližnjima. Malim stvarima. Prirodom. Najviše ljubavlju.
Nakon Dragančetovog odlaska, susrela sam se anksioznošću i depresijom. Prolazila sam put koji su pred mene prostirale, sa svim njegovim stranputicama, makadamima, ćorsokacima. Toliko puta sam raskrvarila dlanove i koljena, da sam često puta pomislila kako neću moći. Ali, mogla sam. Kao što danas mogu reći da sam, uz pomoć psihoterapije i dvije izuzetno stručne, ali i povećene, drage žene, uspjela da gotovo školski prođem kroz sve mijene koje tugovanje donosi nakon gubitka nekoga ko ti je (bio) sve. Nikada potpuno oporavljena, uvijek prepolovljena i razrovana, ali učeći kako da živim sa bolom. Kako da živim sa neprebolom. Trudeći se da, uprkos mučnoj praznini, pronalazim neke druge radosti. Uspjela sam i u tome. Jer, osim roditelja, brata, nekolicine mojih ljudi; pored bicikla, Vrbasa, terase, knjiga... dobila sam i jednu nevjerovatnu privilegiju - ne mislim, pritom, na sam rad sa djecom, nego i nevjerovatne niti i ljubav koja me sa nekima od njih povezala.
Negdje u ovo vrijeme, trebala sam dobiti posljednji nalaz moje drage doktorice psihijatra, kojim bi zaključila moj dvogodišnji "put". Još koji put bih se sigurno vidjela i sa dragom psihologicom, ali, i pored svih mogućih drugih situacija i problema za koje se čovjek može obratiti psihologu, ovaj put i sve korake kroz njega smo prošle i prešle. Ali, prije nekih mjesec dana sve je polako počelo da staje i posustaje zbog vanrednih okolnosti i nimalo bezazlene situacije kada je u pitanju zdravlje, ne samo nas samih, nego gotovo cijelog svijeta. Neizvjesnost, borba, strah, prestanak rada... prve sedmice sam, sada to mogu sagledati, imala neku gotovo sumanutu energiju, tako da sam već tih prvih dana u novonastalim okolnostima pokosila dvorište, sredila magazu, oribala pločice, te neke krupnije stvari. Onda je energija počela popuštati. I ne samo to, počela se pretvarati u anksioznost i depresiju, stanja kakva su očekivana u ovako teškim prilikama. Samo što je to za mene značilo da je givikt koji pritišće prsa još teži, nesanica još mučnija, bezvoljnost i tuga intenzivnije... osim što mi svakog dana Draganče sve više nedostaje, u ovoj situaciji, sviknuta na samoću i prepolovljenost, uvidjela sam da mi baš u ovim prilikama može nedostajati i više i jače i snažnije. Fali neopisivo, često ga sanjam, razmišljam šta bi rekao i uradio u nekim situacijama. U neki tamni, hladni ćošak pritjeralo me ponovo kako neću moći. Onda se, kako god zaspala i spavala, probudim i ustanem. Uradim barem nešto. Koliko i šta mogu. A mogu. Često to što "mogu" nije nimalo lako. Ali, nije ni nemoguće.
Sama sam. Ali, nije više problem u toj samosti koliko u tome što sam u ovakvoj situaciji sama. Da, tu su srećom divni roditelji i brat, imam svakako i prijatelje, a iskreno se nadam da će i moj posao vratiti svoju čaroliju kada sve ovo mine, ali sam suštinski sama. Kroz svakodnevicu, život pa onda i nešto ovako teško i neizvjesno. Pitam se ponekad kako bih sve ovo sada uopšte prolazila i, naposljetku, prošla da nije onog dvogodišnjeg puta? Koliko je samo sada dragocjena stručnost i posvećenost one dvije dobre žene jer toliko toga dobijenog od njih mogu primjeniti upravo na ovu situaciju. Trudim se da se ne potrošim i da ne istrošim sve te zalihe jer će mi ih itekako još trebati, neće ovo proći za dan ili dva, a biće teško i poslije. Zato raznim metodama, tehnikama i vještinama umirujem sve te tremore. I što ne idem na posao, koji mi je bio istinska radost a i svojevrstan spas u samoći; i što mi neki drugari toliko nedostaju da baš boli; i što ne mogu popiti kratki espresso sa onima koje volim. Teško je, ali barem mogu sve te tremore nekako da umirim i budem strpljiva, kada već onaj najteži tremor, neprestajući, ne mogu i nikada neću umiriti.
Uz sve dobijeno, što od najbližih, što od stručnih ljudi (a, nadam se i vjerujem, nešto i naučeno) i uz sav moj trud, ipak mi najviše pomaže ljubav i, koliko god to nekome čudno zvučalo, Draganče. On je na neki neobjašnjiv način tu, u svemu. Ne samo u toliko toga divnog što je napravio zlatnim rukama, nego i u čudesnom amanetu koji je trajno otisnuo svojim zlatnim srcem. Mislila sam kako ću, bez obzira na sve što se dešava, uopšte moći da prigrlim još jedno proljeće. Jer, njegovim dolaskom i mi bismo više prodisali, otvorili širom vrata koja nas vode u vrijeme provedeno na terasi, na biciklu, uz Vrbas, u avanturi, u šetnji, u prirodi... mogla sam da se sklupčam u neko nevidljivo klupko dok sve ovo ne prođe. To sam i željela. A onda sam shvatila da sam i ja, kao i svi ljudi na planeti, u nekom samo svom klupku. Uvijek, u svemu. Odlučila sam da ipak povlačim neke niti iz tog klupka. Da drage ljude nasmijem maminim crnohumornim šalama, kojima briljira, kao i uvijek kada je najgore. Da pravim bukmarke. Da koliko mogu pomognem mojima i odem kod njih nasmijana, briga i muke nam je ionako previše, i bez ovoga što se dešava sada, prošli smo ih za nekoliko života. Da se javljam onim mojim ljudima, i kada mi koje ni do čega, da vidim kako su i šta rade. Uspijevam nekako u tome. Ali, onda opet dođe nešto što pomislim da neću moći. Terasa. Kako ću išta na njoj uraditi i urediti. Onda pomislim da ni ne trebam jer tu je sve na njoj, taj kamen, cigla, drvo. Zlatne ruke su ih ljubavlju utisnule na terasu. A ljubav je čudo nad čudima, uvijek je tu. I kada loše spavaš pa ustaneš u bezvoljnost i muku, kada misliš da je sve otišlo dođavola i teško da će biti izlaza,... dok se vrtiš u krugu neizvjesnosti i straha ne samo sebe nego i cjelokupnog društva i vlastite tuge, u samo jednom djeliću sekunde ljubav prostruji kroz tebe. Da te podsjeti. I da se vrijedi boriti za društvo u kojem živiš i da se trudiš i dalje da budeš dobar sebi i drugima. Da njeguješ čudesni amanet koji ti je ostavljen. Da te podsjeti da - možeš. I trebaš...
Nakon Dragančetovog odlaska, susrela sam se anksioznošću i depresijom. Prolazila sam put koji su pred mene prostirale, sa svim njegovim stranputicama, makadamima, ćorsokacima. Toliko puta sam raskrvarila dlanove i koljena, da sam često puta pomislila kako neću moći. Ali, mogla sam. Kao što danas mogu reći da sam, uz pomoć psihoterapije i dvije izuzetno stručne, ali i povećene, drage žene, uspjela da gotovo školski prođem kroz sve mijene koje tugovanje donosi nakon gubitka nekoga ko ti je (bio) sve. Nikada potpuno oporavljena, uvijek prepolovljena i razrovana, ali učeći kako da živim sa bolom. Kako da živim sa neprebolom. Trudeći se da, uprkos mučnoj praznini, pronalazim neke druge radosti. Uspjela sam i u tome. Jer, osim roditelja, brata, nekolicine mojih ljudi; pored bicikla, Vrbasa, terase, knjiga... dobila sam i jednu nevjerovatnu privilegiju - ne mislim, pritom, na sam rad sa djecom, nego i nevjerovatne niti i ljubav koja me sa nekima od njih povezala.
Negdje u ovo vrijeme, trebala sam dobiti posljednji nalaz moje drage doktorice psihijatra, kojim bi zaključila moj dvogodišnji "put". Još koji put bih se sigurno vidjela i sa dragom psihologicom, ali, i pored svih mogućih drugih situacija i problema za koje se čovjek može obratiti psihologu, ovaj put i sve korake kroz njega smo prošle i prešle. Ali, prije nekih mjesec dana sve je polako počelo da staje i posustaje zbog vanrednih okolnosti i nimalo bezazlene situacije kada je u pitanju zdravlje, ne samo nas samih, nego gotovo cijelog svijeta. Neizvjesnost, borba, strah, prestanak rada... prve sedmice sam, sada to mogu sagledati, imala neku gotovo sumanutu energiju, tako da sam već tih prvih dana u novonastalim okolnostima pokosila dvorište, sredila magazu, oribala pločice, te neke krupnije stvari. Onda je energija počela popuštati. I ne samo to, počela se pretvarati u anksioznost i depresiju, stanja kakva su očekivana u ovako teškim prilikama. Samo što je to za mene značilo da je givikt koji pritišće prsa još teži, nesanica još mučnija, bezvoljnost i tuga intenzivnije... osim što mi svakog dana Draganče sve više nedostaje, u ovoj situaciji, sviknuta na samoću i prepolovljenost, uvidjela sam da mi baš u ovim prilikama može nedostajati i više i jače i snažnije. Fali neopisivo, često ga sanjam, razmišljam šta bi rekao i uradio u nekim situacijama. U neki tamni, hladni ćošak pritjeralo me ponovo kako neću moći. Onda se, kako god zaspala i spavala, probudim i ustanem. Uradim barem nešto. Koliko i šta mogu. A mogu. Često to što "mogu" nije nimalo lako. Ali, nije ni nemoguće.
Sama sam. Ali, nije više problem u toj samosti koliko u tome što sam u ovakvoj situaciji sama. Da, tu su srećom divni roditelji i brat, imam svakako i prijatelje, a iskreno se nadam da će i moj posao vratiti svoju čaroliju kada sve ovo mine, ali sam suštinski sama. Kroz svakodnevicu, život pa onda i nešto ovako teško i neizvjesno. Pitam se ponekad kako bih sve ovo sada uopšte prolazila i, naposljetku, prošla da nije onog dvogodišnjeg puta? Koliko je samo sada dragocjena stručnost i posvećenost one dvije dobre žene jer toliko toga dobijenog od njih mogu primjeniti upravo na ovu situaciju. Trudim se da se ne potrošim i da ne istrošim sve te zalihe jer će mi ih itekako još trebati, neće ovo proći za dan ili dva, a biće teško i poslije. Zato raznim metodama, tehnikama i vještinama umirujem sve te tremore. I što ne idem na posao, koji mi je bio istinska radost a i svojevrstan spas u samoći; i što mi neki drugari toliko nedostaju da baš boli; i što ne mogu popiti kratki espresso sa onima koje volim. Teško je, ali barem mogu sve te tremore nekako da umirim i budem strpljiva, kada već onaj najteži tremor, neprestajući, ne mogu i nikada neću umiriti.
Uz sve dobijeno, što od najbližih, što od stručnih ljudi (a, nadam se i vjerujem, nešto i naučeno) i uz sav moj trud, ipak mi najviše pomaže ljubav i, koliko god to nekome čudno zvučalo, Draganče. On je na neki neobjašnjiv način tu, u svemu. Ne samo u toliko toga divnog što je napravio zlatnim rukama, nego i u čudesnom amanetu koji je trajno otisnuo svojim zlatnim srcem. Mislila sam kako ću, bez obzira na sve što se dešava, uopšte moći da prigrlim još jedno proljeće. Jer, njegovim dolaskom i mi bismo više prodisali, otvorili širom vrata koja nas vode u vrijeme provedeno na terasi, na biciklu, uz Vrbas, u avanturi, u šetnji, u prirodi... mogla sam da se sklupčam u neko nevidljivo klupko dok sve ovo ne prođe. To sam i željela. A onda sam shvatila da sam i ja, kao i svi ljudi na planeti, u nekom samo svom klupku. Uvijek, u svemu. Odlučila sam da ipak povlačim neke niti iz tog klupka. Da drage ljude nasmijem maminim crnohumornim šalama, kojima briljira, kao i uvijek kada je najgore. Da pravim bukmarke. Da koliko mogu pomognem mojima i odem kod njih nasmijana, briga i muke nam je ionako previše, i bez ovoga što se dešava sada, prošli smo ih za nekoliko života. Da se javljam onim mojim ljudima, i kada mi koje ni do čega, da vidim kako su i šta rade. Uspijevam nekako u tome. Ali, onda opet dođe nešto što pomislim da neću moći. Terasa. Kako ću išta na njoj uraditi i urediti. Onda pomislim da ni ne trebam jer tu je sve na njoj, taj kamen, cigla, drvo. Zlatne ruke su ih ljubavlju utisnule na terasu. A ljubav je čudo nad čudima, uvijek je tu. I kada loše spavaš pa ustaneš u bezvoljnost i muku, kada misliš da je sve otišlo dođavola i teško da će biti izlaza,... dok se vrtiš u krugu neizvjesnosti i straha ne samo sebe nego i cjelokupnog društva i vlastite tuge, u samo jednom djeliću sekunde ljubav prostruji kroz tebe. Da te podsjeti. I da se vrijedi boriti za društvo u kojem živiš i da se trudiš i dalje da budeš dobar sebi i drugima. Da njeguješ čudesni amanet koji ti je ostavljen. Da te podsjeti da - možeš. I trebaš...
Primjedbe
Objavi komentar