decembarski san u javi

Ne sanjam te često, bar ne onako često kao na početku. Ali, kada te sanjam, snovi nisu onakvi kao tada. Tada sam, i poslije tvoje nasmijanosti i ljepote susreta, iako još uvijek duboku u snu, bolno mogla da osjetim da ćeš naposljetku otići. A, uvijek si u tim snovima odlazio, ma kako tople i nježne bile tvoje posjete u njima. Koliko god bio onako srčano nasmijan, često bi me i zagrlio, uvijek rekao nešto što grije srce. Teški i tužni su bili ti snovi, koliko god lijepog na početku donosili. Znala sam ja, vječiti logičar i vjernik jedino u nauku, da je sve to bio produkt i nuspojava one preteške stvarnosti neposredno prije. Preteške stvarnosti u kojoj si bio i nasmijan i pričao srcem ali si odlazio. Jednom sam sa našom dragom i dobrom prijateljicom pričala kako su i njeni snovi nakon gubitka oca bili tako teški, ali da je, kako je vrijeme odmicalo, nakon što bi ga kasnije sanjala, ustajala kao ponovo rođena.

Juče ujutru, prije nego što ću se probuditi, sanjala sam da se brzo trebam vratiti u neki stan. U tom snu smo u njemu živjeli. Žurila sam uz neke stepenice, samo da se dočepam tog našeg stana. Tražila sam tebe. Kada sam se konačno popela i otvorila vrata, dočekao si me isto široko nasmijan kao u našoj zajedničkoj stvarnosti i mojim snovima u kojima me ponekad posjećuješ. Vidjela sam da si, kako ti je, uvijek i priličilo, bio skladno obučen, spremajući se da negdje ideš. Već u snu sam se rastužila isleći pa zar opet odlaziš. Pitala sam te da li baš trebaš negdje da ideš i kada bi me nazvao da nađemo, hoćemo li se uopšte naći. Rekao si da ne brinem, samo trebaš nešto kratko da obaviš i zvaćeš me u 11:30; pogledala sam odmah u sat na zidu i vidjela da je 10:30, dobro je, ubrzo ćemo se opet naći. Kao da si vidio olakšanje na mom licu, snažno si me zagrlio, poljubio i nasmijano rekao: "Zar misliš, mila Majči, da ti se ne bih javio, ne brini molim te, znaš da sam tu, i sada i uvijek ćemo ići zajedno...". Nakon toga sam se probudila.

Ustala sam u lijeno subotnje jutro, gotovo sigurna da osjetim upravo ono što sam sa prijateljicom pričala - da se sada osjećam kao ponovo rođena nakon što me posjetiš u snovima. Ali, toplina zbog tvoje posjete u snu brzo se istopila, još brže nego ono malo snijega, koji san ugledala kako pada kada sam podigla roletne. Svu toplinu ohladila je jeza još jednog u nizu nebrojenih jutara u kojem je samo jedna šolja za kafu. U kojem ne palim računar i neku od tvojih, naših radio stanica. Od jutra sa hiljadu sitnica preko dana do noći sa njih još toliko. I tako iznova, ukrug, dok trajem i dok me ima... sve je, ovaj život sada, poput neke nevidljive centripetalne sile koja se zavrtila onog predvečernjeg zimskog trenutka, u kojem si nasmijan otišao, i koja će se vrtiti sve dok se ne završi i moja "noć na zemlji".

Nije više ni do snova ni uspomena ni ovog, uprkos situaciji oko nas, ipak prazničnog dijela godine. A nama je svaki dan bio praznični. Zato što smo tu, zajedno i jedno za drugo, u čudesnom svijetu koji smo stvorili. Samo i jedino je do silnog faljenja, nedotajanja i nepopunjive, bolne praznine. Samo i jedino je do tužne spoznaje da nisi trebao tako otići i da si još (dugo) trebao biti tu...

Moje je da ne dam onoj sili da u sebe uvuče sva zrnca iz mene, da joj ne dozvolim da raspršuje samo tugu. Na meni je mnogo više od tog tužnog bremena, na meni i u meni je ljubav. Da traješ i da trajemo dok trajem.