Putovanje od bola do neprebola
Tjeskoba. Uvučena u kožu, zarivena u kosti. Kao da je neko rastavio termoakumulacione peći i izvadio one cigle koje su u njima pa ih spustio na moja prsa. Danas ne plačem. Osjetim samo težinu onih cigli. U jednom trenutku, čak mi je nedostajala sjeta, to osjećanje koje sam uvijek smatrala najtežim, nešto kao ocvali buket u koji su se skupila sva ona teško podnošljiva osjećanja. I tuga i nedostajanje i praznina i bolna tišina. Nije sjeta najgora, tjeskoba je. Sada to znam i osjetim. Ali grlim svoju bol, podstičem je da diše i da raste. Hvatam se za nju kao za neki magični konopac iznad ponora. Čvrsto je držim i ne puštam. Moja je. Ta bolna bol. Podsjeća me da sam živa. Da imam za kim i za čim žaliti. Pored toliko toga lijepog, čistog i zajednički skrojenog i ta, makar nekada neopisiva i neizdrživa, i ta bol me podsjeća da si živio. Da si živio tako časno, nasmijano, hrabro. I da ćeš, ne samo u meni, nego i u prostoru, prirodi, zvijezdama i trajanju, uvijek živjeti.
Ponekad, srce se cijepa na najtananije i najsićušnije čestice atoma. A, onda, odjednom i iznebuha, atomi neopisivom brzinom krenu hrliti u jednu nevjerovatno kompaktnu cjelinu. Tu spajaju čudesne uspomene i ljepotu kristalno čiste ljubavi. Kada se desi to spajanje, osjetim trgnutost kao iz kakvog sna i znam da trebam i moram dalje. Dalje u dan, noć, na svjetlo, na čistinu, u nove izazove, poraze, pobjede. Preguraću i one glupave i teške prepreke iznikle tvojim odlaskom. Riješiće se nekako, kako bi i sam rekao. Postaje mi pomalo i svejedno jer znam da će nekako već biti, a gore svakako ne može. I ne samo da će nekako biti, nego ću se izdići iznad mulja neuprljana, čistog srca i obraza. I, što je najvažnije, neću uprljati tvoje dobro ime. Toliko je staza ispred mene, a korake sada pokrećem za dvoje. Trebam proći kroz puteljke i puteve, krivine i čistine i za tebe, želim ostvariti i neke tvoje neostvarenosti. Želim ostavljati tvoje tragove i kada te nema. A tu si, uvijek i u svemu, sa toliko otisnutih tragova. U duši, na zemlji, u (bez)vremenu. I ostaviću još tvojih tragova, hoću sigurno.
Ne plašim se više ničega. Gledala sam smrti u oči, gledala sam je kako je došla da uzme ono što najviše volim. Gledala sam kako mi je uzimala sve. Bila sam, i tada i prije, možda ludo hrabra i jaka, ali sada to ne želim biti. Želim tugovati, (od)bolovati, želim grliti i tu bol i prazninu i tjeskobu i sjetu i sve što guši, tišti i razara. Ne, nije to mazohizam, nije to bolest. To je jedan posve prirodan proces. Radim kako (se) osjećam. Možda po prvi put u životu radim baš sve kako (se) osjećam. Bez izvinjenja, pravdanja. Sa "obavezom" jedino prema sebi. Još više prema tebi. To je, naprosto, most preko kojeg moram preći. Znaš kako je veliki Mak govorio da "valja nama preko rijeke", tako i ja sada moram preći na drugu stranu. Da bih bila zdrava za dalje, da ispunim i obavezu, obećanje, da mogu da širim čudesni amanet. Da mogu opet pisati u boji. O tebi, nama, o ljubavi koja je jedino što ima smisla u ovom ludom svijetu. Samo kroz ove šikare bola mogu doći do one tačke u kojoj će to postati dio mene, ali dio mene koji će biti ušuškan i topao, a ne tjeskoban i porazan. Čekam tu tačku u kojoj ću srasti zajedno sa sviknutošću i na bol, prazninu, sjetu, tjeskobu, ali će ta osjećanja tada biti na dnu, dok će na površini (is)plivati ono najvažnije.
Ne želim da brinu za mene. Ni najbliži ni oni manje bliski. Želim da znaju da ću se ne samo (iz)boriti, nego i da me ti čuvaš, uvijek i u svemu. Tu je moja najveća snaga. A život ide, makar srce nekad preskače i gotovo zastane, ali opet daje neke damare koji opominju da će proći. Da će proći sekunde, sati i dani neopisivog bola. One cigle više neće biti na prsima, barem ne tolikom silinom. I, odjednom, naći ću se na čistini proplanka. Biću sa druge strane onog mosta. Preko rijeke. (Za)uvijek okrnjena, prepolovljena, ali ne prazna. Nikako prazna! Nikada nesretna, nego uvijek sa tim džakom neprocjenjivog bogatstva na ramenu. Kada dođem na čistinu tog proplanka, stajaću uspravno, ne sa tolikom bolnom boli unutar sebe, nego sa milionima latica najljepšeg cvijeta posađenog još davno u sam centar mog srca. Sa tim najljepšim cvijetom koji sada jeste malo snen ali cvijetom koji nikada neće uvenuti. U tom svečanom trenutku, proplankom će svečano odjeknuti sve ono što si bio i što uvijek ostaješ, što smo bili i što ćemo uvijek biti, što sam bila, jesam i što ću biti. Prostrijeću osmijeh. Niknuće prekrasan žuti cvijet. Razliće se muzika. Raspršiće se najljepše sanje. Posadiću i drvo, u tvoju čast. Ljubav će o(p)stati. Živjeti. Trajati. Hoće, sigurno. Ali, kao da ti to već ne znaš, dobri i dragi moj... kao da ne znaš da je i putovanje od bola do neprebola popločano čistom, nepatvorenom, divnom ljubavlju.
Ponekad, srce se cijepa na najtananije i najsićušnije čestice atoma. A, onda, odjednom i iznebuha, atomi neopisivom brzinom krenu hrliti u jednu nevjerovatno kompaktnu cjelinu. Tu spajaju čudesne uspomene i ljepotu kristalno čiste ljubavi. Kada se desi to spajanje, osjetim trgnutost kao iz kakvog sna i znam da trebam i moram dalje. Dalje u dan, noć, na svjetlo, na čistinu, u nove izazove, poraze, pobjede. Preguraću i one glupave i teške prepreke iznikle tvojim odlaskom. Riješiće se nekako, kako bi i sam rekao. Postaje mi pomalo i svejedno jer znam da će nekako već biti, a gore svakako ne može. I ne samo da će nekako biti, nego ću se izdići iznad mulja neuprljana, čistog srca i obraza. I, što je najvažnije, neću uprljati tvoje dobro ime. Toliko je staza ispred mene, a korake sada pokrećem za dvoje. Trebam proći kroz puteljke i puteve, krivine i čistine i za tebe, želim ostvariti i neke tvoje neostvarenosti. Želim ostavljati tvoje tragove i kada te nema. A tu si, uvijek i u svemu, sa toliko otisnutih tragova. U duši, na zemlji, u (bez)vremenu. I ostaviću još tvojih tragova, hoću sigurno.
Ne plašim se više ničega. Gledala sam smrti u oči, gledala sam je kako je došla da uzme ono što najviše volim. Gledala sam kako mi je uzimala sve. Bila sam, i tada i prije, možda ludo hrabra i jaka, ali sada to ne želim biti. Želim tugovati, (od)bolovati, želim grliti i tu bol i prazninu i tjeskobu i sjetu i sve što guši, tišti i razara. Ne, nije to mazohizam, nije to bolest. To je jedan posve prirodan proces. Radim kako (se) osjećam. Možda po prvi put u životu radim baš sve kako (se) osjećam. Bez izvinjenja, pravdanja. Sa "obavezom" jedino prema sebi. Još više prema tebi. To je, naprosto, most preko kojeg moram preći. Znaš kako je veliki Mak govorio da "valja nama preko rijeke", tako i ja sada moram preći na drugu stranu. Da bih bila zdrava za dalje, da ispunim i obavezu, obećanje, da mogu da širim čudesni amanet. Da mogu opet pisati u boji. O tebi, nama, o ljubavi koja je jedino što ima smisla u ovom ludom svijetu. Samo kroz ove šikare bola mogu doći do one tačke u kojoj će to postati dio mene, ali dio mene koji će biti ušuškan i topao, a ne tjeskoban i porazan. Čekam tu tačku u kojoj ću srasti zajedno sa sviknutošću i na bol, prazninu, sjetu, tjeskobu, ali će ta osjećanja tada biti na dnu, dok će na površini (is)plivati ono najvažnije.
Ne želim da brinu za mene. Ni najbliži ni oni manje bliski. Želim da znaju da ću se ne samo (iz)boriti, nego i da me ti čuvaš, uvijek i u svemu. Tu je moja najveća snaga. A život ide, makar srce nekad preskače i gotovo zastane, ali opet daje neke damare koji opominju da će proći. Da će proći sekunde, sati i dani neopisivog bola. One cigle više neće biti na prsima, barem ne tolikom silinom. I, odjednom, naći ću se na čistini proplanka. Biću sa druge strane onog mosta. Preko rijeke. (Za)uvijek okrnjena, prepolovljena, ali ne prazna. Nikako prazna! Nikada nesretna, nego uvijek sa tim džakom neprocjenjivog bogatstva na ramenu. Kada dođem na čistinu tog proplanka, stajaću uspravno, ne sa tolikom bolnom boli unutar sebe, nego sa milionima latica najljepšeg cvijeta posađenog još davno u sam centar mog srca. Sa tim najljepšim cvijetom koji sada jeste malo snen ali cvijetom koji nikada neće uvenuti. U tom svečanom trenutku, proplankom će svečano odjeknuti sve ono što si bio i što uvijek ostaješ, što smo bili i što ćemo uvijek biti, što sam bila, jesam i što ću biti. Prostrijeću osmijeh. Niknuće prekrasan žuti cvijet. Razliće se muzika. Raspršiće se najljepše sanje. Posadiću i drvo, u tvoju čast. Ljubav će o(p)stati. Živjeti. Trajati. Hoće, sigurno. Ali, kao da ti to već ne znaš, dobri i dragi moj... kao da ne znaš da je i putovanje od bola do neprebola popločano čistom, nepatvorenom, divnom ljubavlju.
Primjedbe
Objavi komentar