Čudesna tačka našeg početka

Ljubav negdje mora početi, mora postojati ona tačka u kojoj će se istovjetne duše sresti i krenuti dalje zajedno, niz put, u nevjerovatnu avanturu. Naša tačka je naprosto morala biti pored Vrbasa. Čak je u sebi nosila i simbol grada. 

Smjenjivala su se godišnja doba u tom toplom prostoru na vrbaskoj obali i nas dvoje smo se znali, samo se nismo odmah prepoznali. Svako od nas je imao svoje živote u tim trenucima slučajnih susretanja i vjerovatno su to bile najbolje moguće opcije koje smo tada oboje imali. Čovjek misli tako, nesvjestan da bolje i ljepše uvijek negdje postoji i ako bude imao sreće upravo to će i dobiti. Kasnije sam shvatila da opcija u kojoj sam bila nije bila tako dobra i naposljetku sam vraški imala sreće jer sam iz nečega što nije bilo dobro ipak izašla. Povrijeđena, tužna i ranjena, ali izašla sam na čistinu, na širinu ceste koja će mi ubrzo pokazati, a isto tako me i naučiti, da je sve bilo bolje od ostanka u nečemu što nije dobro i zdravo za mene. 

Do te spoznaje, desilo se cijelo jedno međuvrijeme i oni trenuci slučajnih susretanja, taj neki ustaljeni i uobičajeni vremenski vakuum, u kojem su popijene mnoge vrbaske kafe baš u tom prostoru. Sve dok u jednom trenutku nisam došla na to mjesto drugačija, ne baš posve rasterećena, ali svakako oslobođenija. I dočekao me osmijeh, najiskreniji i najtopliji osmijeh u cijeloj galaksiji. Nisam neko ko vjeruje u sudbinske zapise, više mislim da je sve što nam se desi niz slučajnosti i okolnosti, onoga kakvi smo, kako i šta radimo. Ako je tu bilo nekih zvijezda koje su posule prah i po našim prstima, hvala im na tome. Mada, više vjerujem da je čarobni prah bio u njegovim rukama. A on kao da je čekao mene, da mi pokloni svu iskrenost razumijevanja, pažnje i strpljenja. Da kaže pravu riječ u ama baš svakom trenutku. A trebalo je strpljivo sa mnom. On je već bio oslobođen, dok su se u meni povremeno znali smjenjivati neki zaostaci premora, tereta, gorkog ukusa. Tada sam samo željela da prodišem punim plućima, da vratim osmijeh sa kojim me majka na svijet donijela, da uživam u toj oslobođenosti. Kasnije ću shvatiti da nisam željela da se preporodim, nego da sam iskonski željela da se ponovo rodim.  

Da, spoznaje su došle kasnije, tada sam pustila da me nosi tok Vrbasa, a vjerovala sam da će sve što donese za mene biti dobro. Željela sam samo da prodišem i uživam u toj oslobođenosti bez ikakvih namjera, potreba ili ambicija da se upustim u nešto novo. Valjda u tom neočekivanju dobiješ ono što unutar sebe cijeli život ustvari i očekuješ. Zaista nikada ne znamo šta sve životna režija može donijeti, kako je često znao reći. Možda baš zbog one neočekivanosti i nesvjesnosti, nisam ni slutila da je životna režija za mene imala nevjerovatan dar, da je imala spreman i osmijeh, pažnju, strpljenje, blagost, brižnost, razumijevanje, saosjećanje... da je za mene imala ljubav. I da ću se u njoj ponovo roditi, zahvaljujući njemu.

Sve je bilo tako prirodno i opušteno, poput onog tepiha koji tratinčice s proljeća izvezu nad vrbaskim livadama. Tako nonšalantno, a u isto vrijeme i precizno, kao što je uredno slagao novine na šanku pored kamina, kao što je unosio dušu ljubaznosti u ophođenje sa svima koji bi tu kročili, kao ulaganje najboljih dijelova sebe u život, odnose, rad, prostor koji ga okružuje. Sve to, kao i mnogo toga između, izliveno poput najljepšeg kalupa u toplinu jedne dobre duše, željelo je da mi priđe i dopre do mene. Onako šarmerski i šmekerski, u džentlmenskom maniru, za koji sam mislila da polako odumire ili postoji samo u pričama. I nasmijavao me, od početka me nasmijavao. Osim umijeća da naučite voljeti i da zaslužite da vas neko voli, ima li išta ljepše na ovom svijetu od toga da vas neko nasmijava i da se sa nekim smijete?

Ubrzo sam shvatila još nešto - da je bilo ko drugi i drugačiji izašao na cestu po kojoj sam ponovo učila da hodam i pokušao da me zaustavi, ne samo da bih odustala, nego ne bih u tom ušuškanom vrbaskom prostoru i ostala. Da to nije bio on, samo bih se okrenula i otišla, jednostavno nastavila onim putem slobode koji mi je dat. Ali, ostala sam. Nešto neobjašnjivo unutar mene je šaptalo da baš tada i baš tu trebam biti. Baš pored njega i sa njim.

Onda je sve (po)teklo kao naša voljena rijeka na onim mjestima prepunim tiha i smiraja, mjestima ispunjenim ljepotom čarobnog spektra zelene boje i gordosti. Prihvatila sam ruku koja mi je bila pružena, prihvatila sam je tako smireno i prirodno, već na početku znajući da joj mogu vjerovati. Tako je i bilo. Uz mnogo razgovora, nasmijavanja i titraja srca, dok su naše stope ostavljale tragove pod najčarobnijom bjelinom škripavog snijega te posebne zime. Valjda zato što se do tih koraka dovoljno staza i stranputica prošlo i iskusilo. Valjda zato što tada vrlo jasno znaš šta želiš. I ne samo da znaš da se ne misliš više trošiti na nepotrebnosti, nego možeš odmah da prepoznaš da li vrijedi to što ti životna režija nudi. I onda samo shvatiš da je pred tobom upravo ona prilika koju rijetki dobiju, ma koliko svako priliku za iskrenu i čistu ljubav zasluživao. 

Prilika koju sam dobila upravo tu, na tom mjestu i sa njim, bila je najljepši dar života, bez ikakvog pretjerivanja. Kasnije, tokom trenutaka, snova i godina, sve je bivalo kristalna potvrda da je uistinu tako. Prilika kakvu mnogi i ne dobiju. Prilika tako posebna i jedinstvena, a opet tako jednostavna i normalna. Ipak, ne naučimo svi korake kako se do takve prilike dolazi, kao što ne mogu svi, i kada priliku dobiju, ostati dobri jedno drugom, neslomljeni iskušenjima, ne podleći navici, ne dozvoliti da ih problemi obore, ne dopustiti da ikada na površinu isplivaju nesklad, nerazumijevanje, trošenje na gluposti, rasprave. Zato je naša prilika bila i ostaće uvijek i u svemu toliko posebna. Nju su hranili iskrenost, istovjetnost, zagljaji, poljupci, humor, muzika, vrbaski tokovi, točkovi bicikla, priroda, tolerancija, suživot u onom istinskom smislu, dogovor, kamen, drvo, snaga zajedništva, isprepletene niti saboraca. A spojila nas je naizgled jedna tek mala, sićušna tačka pored Vrbasa. Ali mi smo prigrlili tu tačku i bili dovoljno hrabri, veliki i pomalo luckasti da od nje napravimo čudesnost ljubavi. 

Nakon dugo vremena, nedavno sam posjetila taj prostor, tu čudesnu tačku našeg početka. I to prvi put sama, prepolovljena, slomljena. Prvi put otkako njega nema. Bilo mi je potrebno da odem, iako sam već prilazeći toj čudesnoj tački, počela plakati. Iako sam plakala i unutar tog prostora, prostora koji se jeste promijenilo, ali u kojem i nakon toliko vremena još uvijek ima onih toplih tragova duše koje je on unutra utkao. Još uvijek ima kamena, cigle, drveta, a iznad kamina i dalje stoji svijeća u obliku kruške koju je njegova ruka tu stavila. Neki prijatelji su mi rekli da sam tamo otišla prerano, ali kada je vrijeme za takav odlazak i susret sa tačkom našeg početka kada ste na ovom svijetu ostali bez onoga sa kim ste upravo tu tačku prigrlili? Znam da sam tamo mogla otići i za godinu, dvije ili pet, a opet bi mi bilo isto. I preemotivno i teško i lijepo i sjetno i tužno i nasmijano i toplo i bolno i sretno. Kad god da sam tamo otišla, opet bih (za)plakala. Ali suze je prijateljski uzeo naš voljeni Vrbas. Na površini je ostalo ono jače i važnije, ostala je ta čudesnost ljubavi koju smo nas dvoje, hrabri i pomalo luckasti, stvorili. Stvorili za trajanje, za nezaborav. Stvorili za uvijek.

Njemu, dobrom i divnom čovjeku, koji je izabrao mene, u znak neizmjerne zahvalnosti za tu čudesnu tačku! Tačku koju ću, kao i sve ostalo, uvijek čuvati u srcu. Nosiću je, sa svim drugim bogatstvom, kroz naš Vrbas, kao značku uspomena sa simbolom našeg grada, zakačenom za rever moje duše... uvijek će sijati ta značka, tako postojana, sjajna i topla, upravo zato što je na rever moje duše zakačena najljepšim osmijehom i najčistijom ljubavlju.