Jutro (ne)će promijeniti sve...
Hladno je. Zebnja se uvukla u kosti. Pregrmila sam još jednu nedjelju, onaj nekako najteži dan za pregurati, i onda je došlo novo jutro. Hladno. Puno zebnje. One u kostima. U srcu je već nešto drugo, mnogo veće i teže od zebnje. Probudila sam se opet u zoru, ne toliko zbog nekih čudnih snova i tjeskobe, koliko zbog spoznaje da nekako nisam bila na svom mjestu. Bila sam na tvojoj strani kreveta, na tvom jastuku. Na jastuku koji je još uvijek tu, kao i sve ostalo tvoje što je uredno složeno i (o)diše tobom. Na jastuku na kojem je jastučnica sa motivom bicikla, jastučnica koju ti je jedno drago i dobro biće poklonilo.
Teško sam ponovo zaspala. A onda je došlo jutro. Jutro nakon težine nedjelje, snova, buđenja na tvojoj strani kreveta. Ustaljeni ritam se nastavio, odvajao se poput vunice na preslici, dok je oko mene odzvanjala bolna tišina. Kafa, jedna šolja. Kupatilo slobodno, za jednu osobu. Jedna cijeđena narandža i isto tako jedna kašika meda. Mašina za veš, jedva napunjena. Ona za suđe čeka, samo ne znam šta. Prazno, sivo, tmurno... smjenjivalo se brzinom sekundarice na satu. Kasnije sam izašla na čistinu, ali ni tamo svjetla nije bilo, iako je sve blještalo od bjeline pahulja koje su tokom noći prekrile krošnje. Platila sam račune, produžila do grada. Sve je naizgled normalno, a ništa nije normalno. Tako je mnogo svega, previše tih "prvih" susreta(nja). Kao juče kada sam u šetnji ugledala bračni par koji je izašao nakon ručka da zajedno otisnu nekoliko koraka niz put. Putem gazim sama. Tako i danas. Obavljam te neke uobičajene, svakodnevne radnje. Danas sam čak bila pomalo i ushićena jer sam imala jedan lijep zadatak, trebala sam spremiti i ukrasiti poklon za jedno posebno biće, za njen poseban dan. Ali, kada sam stigla kući, sve sam upakovala suzama. Jer, nema tebe da sve to vidiš, da učestvuješ u svemu sa mnom i da, naposljetku, onim tvojim širokim osmijehom, kažeš kako je ona divna. A jeste. Posebna, časna, srčana, iskrena. Prijatelj u istinskom smislu te riječi. I poklonila je i meni i tebi i nama toliko toga. Tebi i onu jastučnicu sa motivom bicikla.
Kupila sam jedne cipele za proljeće. Crne. U to bi teško mogao povjerovati. Tvoja šarena Majči pa u crnim cipelama. Ali bi i rekao da su lijepe, kao i "neka si uzela". Jer uvijek si me podržavao, ne zbog želja i potreba, koliko zbog toga što si mislio da nešto zaslužujem. Nakon što sam obavila sve što treba u gradu, sjela sam da popijem kafu. Odjednom, našla sam se za istim stolom za kojim smo nas dvije jednom popile kafu kada je ona donijela poklon za tvoj rođendan. Bio je neobično sunčan zimski dan, poslije te kafe me dovezla kući i popela se samo da te vidi i uruči dar njenim dobrim srcem upakovan. I tada si se široko nasmijao i rekao joj da je divna. Koliko samo lijepih stvari si govorio. Nije to bilo teško jer si govorio srcem.
Čujem te i sada, znaš. Ali te nema. Nema te za šetnju, kafu, kviz, radio, muziku, razgovor, dogovor, Retrovizor, Ostavi sve i čitaj, doručak, ručak, večeru, užinu, pivo, rakijicu, izlazak, odlazak, dolazak, film, kupovinu, točeni sladoled, bicikl, Vrbas, prirodu, knjigu, avanturu, cmokić, zagrljaj, osmijeh, smijeh zbog twittova ili aforizama iz "Etne", nema te za koncert Zdenke Kovačiček koja uskoro dolazi u naš grad, a i čudesni Bryan Ferry je sve bliže... nema te da mi kažeš da sam "kraljica sendviča" ili nešto tako toplo poput toga da sam brižna i plemenita, da odvrneš muziku "do daske", da popraviš slavinu u kuhinji koja ponekad curi ili da vidiš šta je sa onim jednim vanjskim svjetlom. Da si tu, ne bih bila ni pred jednim ogromnim zidom. Nema te, tako te bolno nema, a opet te jasno čujem. Osjetim tvoj osmijeh. Vidim te kako koračaš uspravno, kao niko koga sam u životu srela. Čujem kako mi govoriš "piši, mila Majči, samo piši, makar me uvijek dirneš i rasplačeš", kao da ne znaš da to samo zbog tebe i za tebe činim. Čujem kako govoriš prave riječi i šta da učinim i kako da se postavim. I pred preprekama i pred proljećem, ljetom, hladnoćom, zebnjom, toplinom, sitnicama, tezgama, ulicama, šporetom, danom, satom, obavezom, sadnicom, kako da se postavim pred jutrom ... jutrom koje ipak neće promijeniti sve. A u kojem jesi i bićeš. Uvijek!
Primjedbe
Objavi komentar