(ne)umiranje

Svaki dan pomalo umrem
A koliko li je tek 
Umiranja preda mnom
Borim se 
U grčevitosti gubitka
Nedostajanja
Praznine
Kidajuće boli
I onda, odjednom
Čujem sjenice kako se vrzmaju
Oko kućice na drvetu dunje
Pred okom mi je srcoliki kamen
Sa vrbaske obale
Sjedim pored drvene skulpture
Napravljene zlatnim rukama
Shvatim da sam ipak živa
Odjednom
Stojiš nada mnom
Sjenka snažnija od jablana
Čovjek veći od planine
Nosiš u rukama ljubav
A na ramenu osmijeh
I kažeš mi jasno 
Da ne budem luda
Nego luckasta
Da ne budem napeta
Jer sam ti lijepa
Da muklu tišinu razbijem
Muzikom odvrnutom do daske
Kažeš mi glasno
Da ne umirem
Nego da živim

I onda i sada i uvijek
Govoriš ono što treba
Da nikako ne smijem
Posustati
Pokleknuti
Pasti
Da nikako ne smijem
Prigrliti "lagano umiranje"
Ko bi prosipao prah sjećanja
O dobroti i divoti
Sjenke snažnije od jablana
"Slovo o čovjeku"
Većem od planine
Onom koji je u rukama nosio ljubav
Na ramenu osmijeh
Koji je volio što sam luckasta
I kojem sam bila lijepa
Koji je Stounse, Hendriksa, Dorse
Bouvija, džezericu 
Neki noviji remix
Odvrtao do daske
Koji mi je glasno puštao "Osmijeh"
I onda pjevao prilazeći svaki put
Da me zagrli
Ko bi pronosio ljepotu uspomena
Širio priču o snazi ljubavi
O plemenitosti
Dobrim djelima
Iskrenosti
Osmijehu
Ko bi da nije mene
Prosipao taj čudesni prah sjećanja
U jedno veliko ime
I o onome kojeg nema
A ostao je u meni da živi