Sve je stalo. Samo Vrbas teče...

Teški snovi. Kao da java nije sama po sebi preteška. Sjetila sam se kako si jednom rekao da, između sna i jave, biraš između. Voljela bih da sada mogu izabrati baš to "između" i da taj međuprostor bude neka vrsta utočišta, da barem tu osjetim paperjastu lakotu, makar na trenutak. A moje "između", moj zaklon, smiraj i utočište oduvijek je bio Vrbas. Odmalena, otkad su me spustili na livadu iznad njegove ljepote. Od djetinjih skrovišta pored te čarobne vode, od mladalačkih sutona i smiraja, od odraslih razgovora sa tom čudesnom vodom. Sve je prihvatao i odnosio. Svaku moju strepnju, suzu, brigu. Grlio je sve moje tuge i radosti, sve moje poraze i pobjede. Grlio je mene. Jutros sam poželjela da ga silno zagrlim, najjače do sada. I otišla sam mu u zagrljaj, ali mi je nekako izmakao. Ostala sam nepomična na obali. 

Sinoć sam te prvi put sanjala bez grča i mučnine. Nisi kao u dosadašnjim snovima ni odlazio ni ponovo umirao nego si došao nasmijan, iskren, onakav kakav si istinski bio. Sjedio si naslonjen u šank stolici, na sebi si imao onu tvoju tamno plavu majicu, majicu koju si volio i u kojoj si nasmijan na našoj posljednjoj fotografiji. I, kao da si znao da sam se dotad borila i u tom snu, kao i svim prijašnjim snovima, koliko se borim na javi i onom "između" pa si mi širinom osmijeha i sa toliko ljubavi rekao: "Dođi mila moja Majči da te zagrlim i poljubim". Toplo je bilo oko srca, makar samo tu, u snu. Kasnije je došlo buđenje. Nedjeljno, sunčano jutro osvanulo je kao samo još jedna java koja pritišće. Nije to više toliko ni zbog nedjelje. Nije ni zbog praznika jer ovakvi praznici ionako nisu bili naši, oni su bili bakini, ona je bila ta koja nas je okupljala u ovakvim danima. Nama dvoma je svaki dan bio praznik, posebno kada je dolazilo ovo naše ljepše vrijeme. Kada smo izlazili iz težine zime i radovali se svakom smiješku sunca, trenutku provedenom napolju, kada smo zajedno hrlili ka Vrbasu. Možda sam najviše zbog toga jutros tražila ono "između". U tom buđenju u kojem mi silno nedostaješ. Kada mi nedostaju i svi oni moji bliski i dragi, oni koje sam dobila po rođenju zajedno sa Vrbasom, svi oni sa kojima sam rasla i živjela. Zato sam danas i otišla na to posebno mjesto, otišla sam do one tačke mog početka, koja je tokom godina samo rasla hranjena neopisivim amanetom pod budnim okom Vrbasa.

Kako sam odrastala i postajala svjesnija svijeta oko sebe, nismo samo taj gordi čuvar moje duše i ja postajali bliskiji. Iznad svega toga su rasle povezanosti i vezanosti sa porodicom. Kasnije, kako sam postajala sve odraslija, pojavljivale su se i misli "šta kada"... šta kada jednog dana ne bude njih pa onda ne bude ni tog utočišta? Jer, tu je zaklon od bura najsnažniji, a Vrbas ne samo najljepši nego meni najbliskiji. Nisu odlazili po redu. Prvo je otišao onaj sa kojim sam najviše vremena provodila upravo na rijeci. Otišao je prerano, ostavivši gordost lipe da čuva i nas i Vrbas. Kasnije je otišao deda, taj pošteni čovjek nasmijanog srca. Mislila sam, ustvari znala sam da kada ode i baka to će biti gubitak i tog dijela sebe jer neće biti više ni tog prostora i prostranstva. Peckale su takve misli, ali život je tekao, zajedno sa Vrbasom i dobila sam još puno toga sa tim dobrim ljudima u tom skrovitom kutku, u toj tački mog početka i trajanja. Kada je i baka otišla i to prostranstvo ostalo prazno znala sam da, ma koliko me spona trajno vezalo upravo sa tim mjestom, više nikada neće biti isto, a kroz protok vremena odlasci tamo će izgubiti smisao. Krug se, naprosto, zatvorio. Vrbas sam morala (po)tražiti na drugim mjestima.

Nalazila sam ga, svugdje me dočekivao, razumijevao i grlio. Samo ne danas. A otišla sam mu u zagrljaj, naprosto sam osjetila potrebu da baš tamo odem, iako više nema prazničnih, porodičnih okupljanja. Da odem u taj prostor u kojem više nema nikoga, u kojem odnedavno nema više ni mog dobrog Drage, a ni tebe. Nema nas na okupu, porodica je okrnjena, ma koliko toga toplog nosim unutar sebe zahvaljujući svima vama. Vama kojih nema, a tako i u svemu ste tu. Ostala sam da vas uvijek čuvam u srcu i da vas tim srcem ponekad spustim do Vrbasa. Talasima mi govori da vas sve čuva i pamti. Samo me danas nije prigrlio. Gledala sam ga nijemo, u svoj njegovoj širini jer je puštena brana pa se nisu vidjele skulpture od stijena i kamena koje je baš tu na jednom mjestu izvajao zajedno sa prirodom i što se vidi kada vodostaj opadne. Gledala sam ga kako protiče ponekim žuborom i pokojom tihom. Sa njim i sunčanim zracima potekli su i pupovi okolo, ozelenila je trava, iznikli su ćilimi tratinčica. I voće se polako budi, spremno da i ove godine rađa. Čudesnost prirode. I kada je sve oko nje mrtvo, ona je tako živa, odoljeva svemu i nastavlja sa trajanjem. Tako i ono "između", ono "između sna i jave" sigurno negdje raste i buja. I Vrbas, taj čudesni Vrbas, za mene je sigurno još uvijek tu. Samo nisam mogla da ga osjetim danas, da razgovaramo i da me jasno čuje. Kao da izigrava mjesec, kojeg je nemoguće stići, a kamoli uhvatiti. Ne čuje kada mu šapatom šaljem tu toplu, srčanu poruku da u meni toliko toga ima najviše zahvaljujući onima kojih više nema. A danas kao da nad njim stojim prazna. Ne mogu ga ni stići ni zagrliti, ne mogu mu prići. A on, tako divan, modrozelen i širok, teče u svoj svojoj gordosti i ljepoti. I prvi put, prvog proljeća, kao da ne haje za mene i samo prolazi... ali naći ćemo se i opet prigrliti jedno drugo, sigurna sam... u onom "između"...