Lavanda, karanfili, dobre namjere i još bolji ljudi, tugovanje, amanet... i bezrezervna, trajna ljubav

Nakon gubitka nekoga ko ti je apsolutno sve i doslovno druga polovina tvog bića prolaziš kroz svakodnevni koloplet različitih osjećanja. Prolaziš sve one turbulentne faze kroz koje se u tebi smjenjuju tuga, bol, suze, praznina, nedostajanje, tjeskoba i još toliko toga teškog i mučnog. Tokom svih tih mijena u tvojoj nutrini, svi koji te vole i kojima si draga žele ti najbolje. Žele da budeš dobro. Kao da je to kozlić preko kojeg čak možda preskočiš iz prve, ali ako i ne uspiješ, iz još par pokušaja sigurno hoćeš i naći ćeš se sa druge strane, na ravnoj i glatkoj površini, maltene bez ijedne ogrebotine. Hvala svima, ali istina je ipak malo drugačija. Osim toga što je ta istina istovjetna tome da, kao i u problemu, neimaštini ili bolesti uz tebe naposljetku ostaju oni najbliskiji, tvoji divni roditelji i brat, kao i još nekoliko dobrih ljudi, isto tako je istovjetno da ovo što prolaziš nije kozlić koji treba preskočiti. Ipak, ponekad se zapitam - da li i oni tvoji najbliži, kao i svi dobronamjeni ljudi tvog života, znaju zaista šta je najbolje za tebe? Uz svu širinu mog srca, mislim da ne znaju. Kao prvo, zato što su subjektivni i ne mogu se izmjestiti izvan nečega strašnog što se desilo i zbog čega se tebi svi ovi svakodnevni kolpleti dešavaju, pa tako ne mogu ni realno sagledati stanje stvari. Drugo, i da te poznaju najbolje opet te ne poznaju kao ti sebe samu i ma koliko se trudili ne mogu znati kako je tebi uistinu. Treće, možda najjednostavnije i najlogičnije, svako od nas je individua i svijet za sebe, pa se tako svi drugačije nosimo sa kakvom radošću, a kamoli bolom. Ni slučajno ne želim da iko pomisli da sam nezahvalna, to nikako, samo nekada jednostavno trebam mir i više prostora za tugovanje. I možda me niko, ma kako mi blizak bio, ne treba ni razumjeti.

Moraš jesti, moraš spavati, moraš izaći, moraš raditi, moraš doći, moraš ostati, moraš se trgnuti, moraš se izvlačiti, ne smiješ se povlačiti, moraš dozvoliti, moraš pričati, ja te razumijem ali te i ne razumijem, moraš plakati ali ne smiješ toliko, moraš uzeti prostora koliko god ti je potrebno ali ipak nemoj previše, moraš raditi kako se osjećaš ali ipak me poslušaj... Još jednom želim da naglasim kako sam beskrajno zahvalna na svim tim prekrasnim buketima ljubavi, pažnje i brige koje dobijam. Divni i dobri ljudi, hvala vam, bez vas ne bih mnogo toga mogla, ali opet želim da pokušate makar mrvicu razumjeti da mnogo toga sada moram sama. Jer, budimo realni - ja sam sama i ostala. Mada, neki baš i ne misle da je to tako jer sam u moru dobronamjernih, dobila i savjet koji me ofurio poput vruće pare iz šerpe prepune ključale vode: ko zna, ti si još uvijek mlada, nikad ne znaš šta budućnost donosi, možda jednog dana upoznaš nekog... svi ostali savjeti na stranu, trudim se i ovako razrovana i rasturena da ih doživljavam kao najbolje namjere i zato što ljudi iskreno brinu, ali nešto ovakvo izgovoriti meni koja sam imala ljubav kakva se ili doživi ili ne doživi u životu je stvarno neumjesno, pomalo i bezobrazno, da ne govorim o tom mikronskom vremenu koje je prošlo otkad sam izgubila onoga ko mi je (bio) sve. Ne mogu to ljudi shvatiti, moja Majči, znam da bi mi rekao, kao i to da ne mogu svi dobaciti i da su ljudi malo ograničeni. Dodala bih i osiromašeni i osakaćeni jer i pored svih poslova, novca, hobija, putovanja, čega god, pored svega toga što jeste važno mislim da, uz zdravlje, jedino što ima smisla na ovom svijetu je istinska, čista i iskrena ljubav. A znaju svi, i oni najbliži i oni koji su usput i sa strane mogli da nas vide, da sam to imala, da smo to imali. Da je on tom ljubavlju ispraćen, sa njom unutar sebe otišao, a ja sam sa tim naljepšim amanetom ostala. Da volim, da širim ljubav, da je raspršujem na toliko načina, pa i svim redovima koje ispišem.

Prošla sam mladalačku fazu neutješne i kafkijanske "ljubavi", imala sam dužu vezu uz pokušaj zajedničkog života, vezu bez većih problema, ali ipak ne zrelu i nešto nije štimalo da bi na kraju rezultiralo spoznajom da je bolje biti i sam nego sa nekim iz navike i u nečemu što nije dobro. Naposljetku, imala sam sreću da od života dobijem upravo ono što je istinska, čista i iskrena ljubav. Čvrstoća zajednice. Razumijevanje, dogovor, smijeh, razgovor, ljubav prema istim sitnicama i muzici, kao i istvojetna moralna načela i životni svjetonazori. Imao je svako od nas i vrijeme za sebe, ali kod nas su i interesovanja za neki hobi, rad u kući i oko kuće, bili isti. Najkvalitetnije vrijeme provodili smo jedno sa drugim. U šetnji kao i na biciklu, u šutnji kao i u razgovoru, u smijehu do suza kao i u dijeljenju manjih a na kraju i najvećih problema. Zajedno smo udisali važne sitnice kroz svakodnevicu, zajedno smo se lavovski borili kada je došla grozna i strašna bolest. Na kraju smo zajedno dočekali i smrt ("Kako je strašno da je čovjek našao riječ za to - smrt, zar je to moguće ikako nazvati. Zar ono ima ime?" Osip Mandeljštam), na koju ne želim da gledam tako kao na tu ružnu, skaradnu riječ nego kao nešto što je bila njegova želja da "konačno odmori", ali opet nešto što nije konačno jer će uvijek i u svemu za mene živjeti.

Najbolje namjere drugih cijenim i svima sam beskrajno zahvalna, ali ih sada želim malo ostaviti po strani. Više se nikome ne pravdam i ne izvinjavam. Ovo sam ja sada. Rasturena, tužna, razrovarena, iskidana, izgubljena... znam, znam, opet će mnogi reći da se tako ne smije, kao i da on to ne bi volio i želio. Naravno da ne bi, nas dvoje smo i o tome razgovarali i dogovarali se kako ću ja kada ga ne bude, ali isto tako do toga se ne dolazi preko noći. Ne dolazi se do toga preskokom preko kozlića. Možda neće doći ni za godinu, dvije. Ne možda, nego sigurno nikada više neću biti ista, ali ću se, najviše zbog njega i ljubavi, u budućnosti truditi da budem ona njegova nasmijana Majči, ali ću i na jedan posve drugačiji način funkcionisati. Jedino što se neće promijeniti je bezrezervna, istinska, čista i iskrena ljubav. Način na koji na njega mislim i o njemu pričam. Ali sada... korak po korak i dan za danom. Niti može, a iskreno, niti želim drugačije. Polako, samo polako. Ustanem, hodam, dišem. I radim nešto što je vjerovatno mnogima nebitno, ali meni je ljekovito - često pišem. Još nešto, danas sam zahvaljujući divnoj prijateljici i njenoj toploj pažnji, učinila nešto naizgled malo ali za mene, njega i nas ipak nešto veliko i značajno. Ona tako brižna i divna kakva jeste je uzela, a ja posadila jednu njegovu želju - žbun lavande u onu saksiju koju smo izabrali od nagrade za najuređeniju terasu grada 2011-e godine. I karanfile, one koje je najviše volio, da mu odnesem da ga ljubavlju čuvaju. Boli što to neće vidjeti, ali je na neki neobjašnjiv način i utješno. Ne samo što sam nešto lijepo uradila za njega i po njegovoj želji, nego što je on znao da ću i to, kao i još mnogo toga, uraditi. O takvoj ljubavi pišem i pričam, o ljubavi bezvremenskoj i trajnoj. Zato nikada neću potonuti. Ni kada me razdire, ni kada ne želim nigdje dalje od sebe, ni u samoći, ni u onom bolu neprebolu. Takva čudesna ljubav će me uvijek održa(va)ti na površini. Baš zato što je takva da je ni nečiji "odlazak da konačno odmori" ne može poljuljati, baš zato što je bezvremenska i trajna i miriše na lavandu i karanfile...