Postovi

"umro sam al sam živ"

Slika
umro sam al sam živ  reče ivo gregurević u filmu kad mrtvi zapjevaju tako sam i ja jednog jezivog januarskog predvečerja umrla a ostala živa sve nedosanjanosti ostale su zakopane duboko pod zemljom dok sam ja ostala na površini drhteći predug, pretežak put je bio ispred mene samo to sam znala  a znala sam i da treba(m) dalje ne samo zbog sebe znala sam a toliko  teturanja, posrtanja, izmaglice i tako nešto malo više od tri godine tek toliko već toliko i sekunda i vječnost dug, predug put samo ja znam koliko dug i trnovit i sve je teži pa opet  nekako i neprestano  idem znam da treba(m) dalje ne samo zbog sebe i polazi mi za rukom onom preostalom rukom da pokrenem ponešto da se nasmijem da nasmijem roditelje brata drage ljude javi mi se volja želja snaga sve te naše prirodne sastavnice spajaju se u jednu tačku i u meni kucaju  na preskoke, trzajući ali kucaju večeras je prijateljica sjela na bicikl  i došla samo da mi donese miloštu koju je s ljubavlju napravila  njena dobra majka kaže
Objavi komentar
Pročitajte više

decembarski san u javi

Slika
Ne sanjam te često, bar ne onako često kao na početku. Ali, kada te sanjam, snovi nisu onakvi kao tada. Tada sam, i poslije tvoje nasmijanosti i ljepote susreta, iako još uvijek duboku u snu, bolno mogla da osjetim da ćeš naposljetku otići. A, uvijek si u tim snovima odlazio, ma kako tople i nježne bile tvoje posjete u njima. Koliko god bio onako srčano nasmijan, često bi me i zagrlio, uvijek rekao nešto što grije srce. Teški i tužni su bili ti snovi, koliko god lijepog na početku donosili. Znala sam ja, vječiti logičar i vjernik jedino u nauku, da je sve to bio produkt i nuspojava one preteške stvarnosti neposredno prije. Preteške stvarnosti u kojoj si bio i nasmijan i pričao srcem ali si odlazio. Jednom sam sa našom dragom i dobrom prijateljicom pričala kako su i njeni snovi nakon gubitka oca bili tako teški, ali da je, kako je vrijeme odmicalo, nakon što bi ga kasnije sanjala, ustajala kao ponovo rođena. Juče ujutru, prije nego što ću se probuditi, sanjala sam da se brzo trebam vrat
Objavi komentar
Pročitajte više

o(p)stanak

Slika
ne pitam se odavno  kako obitavam na zemlji sada mislim o tome kako prolazim kroz još jedan decembar kako uopšte pokrenem  nogu za nogom kada imam samo jednu kako nešto pridržim objema rukama kada imam samo jednu pola me je prepolovljena sam ostala mi je samo strana na kojoj je srce svu onu snagu za koju ni ne znam da imam koristim za tu preostalu stranu mene iako ta jedna noga  neprestano trne ruka drhti a srce krvari ne znam često kako mogu a trebam znam da trebam tu su divni roditelji i brat kafa sa dragom prijateljicom knjiga čaša piva kamen srcoliki samo je previše tišine te bolne, samotne tišine previše tih oštrih i tupih paramparčadi koja se obijaju o zidove  ciglu drvo te paramparčadi koja se obijaju neprekidno razarajuće o mene razrovanu o tu preostalu tužnu  polovinu mene pa opet  svemu uprkos nekako sam čudno živa ustajem dišem volim beskrajno tu sam obitavam na zemlji za jedno dobro biće  za nas tu sam da o(p)stanem
Objavi komentar
Pročitajte više

novembar

Slika
 novembrom ulice postaju mokre opali list lijepi se za đonove cipela a koraci nekako teški i sumorni kao vrijeme, rekli bi oni koji zaista vjeruju da je novembar siv, tmuran, depresivan  a u novembru se čudesne ljubavi rađaju iznikle pod krošnjama  čiji odrazi se presijavaju u Vrbasu takvu ljubav hrani divno ljeto odgaja, pazi da naraste a da to nisu ni znali ili možda njihovi osmjesi jesu da su se odveć zavoljeli i prije novembra prije ušuškanosti pod preostale listove drveta listove koji su prkosili vjetru nije im bilo hladno grijala ih je baš ta spona otrgnuta od vremena, prostora, sna puštena kao korijen u dubine da se razvija i raste oči su se odveć srele u iskrenom odrazu na njima je bilo samo da se prepoznaju a već su se znali možda i nekako voljeli ali u novembru su se zavoljeli možda i danas u ovom turobnom vremenu prepunom neizvjesnosti, straha, briga postoje još neki preostali čak možda i luckasti  svjetlaci  koji sijaju nevjerovatnom iskrom prepoznavanja, čežnji, slutnji ko
Objavi komentar
Pročitajte više

(pre)ostala...

Slika
... na zemlji terasi  biciklu Vrbasu kod kuće oko kuće uz zidove živicu na ivici za šporetom kosilicom knjigom kompjuterom sve nekako ukrug a u mjestu na jednoj strani kreveta u nepravdi borbi mulju svakodnevice strahu neizvjesnosti mislima trncima u hladu vinove loze pored cigle kamena drveta pokraj dunje višnje jabuke tvog žutog cvijeta opet procvjetalog u damarima drhtajima sanju po dnevnoj svjetlosti po mraku izgubljena nikad više pronađena kamoli sastavljena    u ponekom osmijehu nenasmijana u funkcionalnosti hendikepirana na putu usput prema mostu raskrsnici usponu  nizini groblju napola popola u umornim koracima saplitanju nerasplitanju tumaranju u danu za danom pod teretom tegobom tjeskobom sa zlatnim amanetom bez tebe a sa tobom sa svojima sa prijateljima sa djecom uz poneku kafu razgovor  šutnju uz slutnju uz nemir kroz tugu kroz neprebol u preteškoj bestobosti po kiši vrelini vjetru koji ne volim u našem voljenom ljetu u umornim rukama krvarenju iznutra u radu spremanju leža
Objavi komentar
Pročitajte više

...

Slika
I ovog četvrtka sam mislila da je srijeda Kao da je to važno Dani idu bez obzira na predznak Mene nosi nešto drugo Pored neprebola i bestobosti Briga i strepnja Još jedna, velika, ogromna A nema te da podijelimo I tu strpenju i koru hljeba Nema te ni u srijedi ni u četvrtku Ni u ponekoj zraci sunca na obzorju Nema te u kovitlacu vjetra Koji najavljuje oluju Došlo je vrijeme  Da poredim stvarnost Sa vremenskim prilikama Kao da sam kakva starica Na obronku usamljene planine A jesam, starica sam Iako u meni još živi ono dijete Koje može da se nasmije, obraduje, pokloni U meni još diše ona Majči Koja bi učinila, dala, uradila Sve za druge Samo sam umorna Umorna od srijede, četvrtka, mijena, misli Premorena od vremena u neprebolu Neprekidnosti vremena u bestobosti Vrtlogu teških vijesti i neprilika I pitam se dokle više Nadajući se samo i jedino dobrom Jer vjerujem da samo tako Može i biti Barem onima koji prolaze  Kroz paklene hodnike s urove stvarnosti Ja ću već nekako, ne brini za mene I
Objavi komentar
Pročitajte više

(ne) mogu...

Slika
U nadi da ćemo izaći iz ovoga prvenstveno zdravi (što je najvažnije) i što je manje moguće okrnjeni, u svakom smislu. Iako nam je odveć dosta borbe, neizvjesnosti, briga... Čuvajte se. Osmijehom. Strpljenjem. Razumom. Bližnjima. Malim stvarima. Prirodom. Najviše ljubavlju.  Nakon Dragančetovog odlaska, susrela sam se anksioznošću i depresijom. Prolazila sam put koji su pred mene prostirale, sa svim njegovim stranputicama, makadamima, ćorsokacima. Toliko puta sam raskrvarila dlanove i koljena, da sam često puta pomislila kako neću moći.  Ali, mogla sam. Kao što danas mogu reći da sam, uz pomoć psihoterapije i dvije izuzetno stručne, ali i povećene, drage žene, uspjela da gotovo školski prođem kroz sve mijene koje tugovanje donosi nakon gubitka nekoga ko ti je (bio) sve. Nikada potpuno oporavljena, uvijek prepolovljena i razrovana, ali učeći kako da živim sa bolom. Kako da živim sa neprebolom. Trudeći se da, uprkos mučnoj praznini, pronalazim neke druge radosti. Uspjela sam i u tome
Objavi komentar
Pročitajte više