Zapisi u (ne)vremenu...

Rekla bih ti... Da je danas jugovina i toplo veče, da sjedim na terasi i silno mi fališ. Da bih voljela da sutra bude ona nedjelja u kojoj bismo se otisnuli u jednu šuškavu, obojenu jesenju avanturu. Da bih željela da se dogovorimo šta ćemo praviti za ručak. A da uz njega ide nešto od zimnice koju smo pravili. Rekla bih ti... Da ću skinuti jedan dio ograde sa terase i da ću ostatak prelakirati. Ošišaću  ukrasnu travu i sve ostalo pripremiti pred zimu. Da nemam želju da ofarbam kosu, osjećam da mi ove iznikle sijede više pristaju i bolje se osjećam sa njima. Da je onaj tvoj karanfil opet procvjetao. Da sam smogla snage da kročim u Pauzu i da je uređeno možda najbolje dosad. Da bih voljela da slušam muziku, onu posebnu, nevjerovatnu... možda i da pogledam kviz, odslušam Živkova, pratim bbc ubistva, dokumentarce...  Da sam, uprkos svemu, u sebi zadržala onu dozu humora koja me uvijek održavala na nogama. Da su naši najdraži drugari sve slađi kako rastu i toliko toga novo

Divno je po rođenju dobiti voćku. Ne u nečijoj ruci, ne u nekom paketu. Dobiti plod, kakav si i sam, u smotuljku u koji te sa toliko topline ušuškala majka. Nosila te je devet mjeseci u njedrima, tebe kao najljepši plod. Da iznikneš i rasteš, uporedo sa još jednim plodom spuštenim u zemlju baš te godine kada si došao na svijet. Divno je dobiti plod neke voćke kada se rodiš, prekrasan je to dar. Ja sam dobila trešnju. Ti si dobio dunju. De vet mjeseci majka čuva najveće blago unutar sebe. I onda ga spusti na toplu zemlju, da niče sa svojom voćkom, da sa njom raste... sutra je devet mjeseci kako su tvoje dunja i Majči bez tebe. Posve drugačijih od onih najljepših devet u kojima rasteš da bi došao na svijet, da bi stigao do svoje voćke. Na početku ovog proljeća, kada ostali ukućani i komšiluk nisu čestito ni znali jesam li uopšte u kući koliko me je sastavila neizdrživa bol, odjednom sam, jednog poslijepodneva, čula nešto u dvorištu. Klepet metalnih merdevina, šuštanje glasova. Kroz

Nisam ona koja nosi hrabrost u njedrima. Hrabri su drugi. Ja sam unutar sebe uzgajala tek ponešto volje, želje, truda. Pomalo i snage. Valjda se nešto od toga i primilo. Da nije, ne bih vjerojatno mogla skinuti sa ofingera jednu haljinu, naizgled običnu i ni po čemu posebnu. Ali, poput nekih stvari koje nas zapljusnu mirisima i uspomenama kada otvorimo bakine ormare ili neke zaboravljene kutije, tako je i taj ofinger nosio na sebi priču. Posebnu. Jedinstvenu. Priču nanizanu kroz retro šare, boje koje volim... kupila sam je na našem početku. Obukla sam je za naše vjenčanje. Dešavalo se sasvim slučajno, ali nekako sam je uvijek nosila uporedo sa tobom. I gotovo uvijek smo bili na neki način upareni jer ti bi onda imao onu košulju na pruge sličnih nijansi i hlače boje cigle. Dok ovo pišem, pogled mi skreće upravo prema toj košulji, koja proviruje kroz ormar. Proviruje, jer ormar ne mogu zatvoriti skroz, ispao je iz ležišta onaj dio sa ogledalom. A sjećam se kako sam bila luckasta pa svak

Često pomislim kako pojedine riječi na drugim jezicima bolje prikazuju neke osjećaje, stanja... danas mi struggle  odzvanja u njedrima, iako se borim svaki dan. Ali ta struggle  kuca nekako drugačije u grudima. Teže dišem. Nije to toliko zbog nedjelje. To je zbog svih nagomilanosti toliko dana, nagomilanosti koje se nedjeljom bolno raspršuju po cijelom tijelu. Danas teže dišem ne toliko zbog truda i napora koje ulažem da bi ona druga ja funkcionisala, koliko zbog slavine, roletne, ograde, loze, lampe, odlaganja laganije garderobe, spremanja magaze, unošenja kaktusa, priprema za zimu... naravno da sve te zadatke mogu riješiti i uraditi sama. Naučena sam na rad odmalena. Ništa mi nije teško. Isto tako, svi smo mi u suštini sami i najviše zavisimo od sebe. Mogu pozvati brata, prijatelja, tatu, kuma, ujku... naposljetku,  postoje i majstori, kao i ljudi koji sitnim popravkama popunjavaju kukućni budžet. Uvijek ima rješenje, ali sva ta rješenja danas i u ovoj prvoj jeseni kako sam prepovl

Bestobost može biti obojena blagom melanholijom oker boje. Kao kada voljeno biće ode nekim poslom u drugi grad i kada ga nećeš dugo vidjeti. Bestobost može biti i tamno siva, gotovo crna, kada srce lupa do iznemoglosti za nekim ko te ne primjećuje i gleda kroz tebe. Bestobost ima razne oblike i boje. Svaka je teška. Ali postoji jedna najteža, crnja od noći bez zvijezda, posuta prahom besmisla, očaja, tuge, beznađa. Bestobost u bestobosti koja je konačna i trajna. Bestobost koja dolazi nakon smrti voljenog bića. Ironijom životne režije, u blatu takve jedne bestobosti ipak dišem. Živa sam. I kada mislim da ću se od bola rasuti na hiljadu komadića, smrt ne priželjkujem. Biram život. Ali život u bestobosti je strašan, surov, jeziv. Pa, ipak, ustanem nakon svakog saplitanja, mučnine, onog tupog komešanja u utrobi koje me budi svakog jutra. Idem dalje. Ne zato što se mora ili zato što ide i taj život. Sakupim sve ostatke sebe, beskrajnost tuge i onaj razarujući bol pa ih stavim u