Bila jednom jedna Maja. Sada se stvara druga.

Majka joj je jednom prilikom rekla da se ubrzo po rođenju nasmijala, a kako je rasla smijala se po cijeli dan, da bi i na počinak odlazila sa osmijehom. Kako je odrastala i sazrijevala, rastao je i osmijeh, koji je nekako srastao sa njom. Gotovo se podrazumijevalo da na njenom licu ne može biti ništa drugo. Svašta je šibalo kroz život, a problemi koji su znali zamahnuti prema njenom licu kroz protok vremena bivali su veći i teži. Svakako su je pogađali, ali nikada nisu uspjeli da joj skinu osmijeh sa lica.

„Nažalost, vašoj majci smo morali odstraniti lijevu dojku i iako ćemo sačekati ph nalaz za potvrdu, patolog na operaciji je odmah uočila da je maligno.“ Nasmijala se i tom glupavom raku koji se ušunjao njenoj majci pod kožu i ušla joj je u bolničku sobu nasmijana. Nijedna druga opcija osim borbe pozitivnom energijom i humorom kao jedinim naoružanjem nije dolazila u obzir. Uspjela je. Ne samo ona sa tim osmijehom, nego i njena hrabra majka.

Razni poslovi, stresovi, ljubavni brodolomi, lažni prijatelji... šta su joj mogli kada je svaku prepreku i šikaru koja joj se našla na putu krčila osmijehom? Zamislite onda kakav vatromet emocija se mogao desiti kada je ona takva srela nekoga ko je imao i širi i topliji i iskreniji osmijeh! Odmah su se ti osmjesi stopili i kroz njihovo divno putovanje samo su se još više grijali, bojili i širili. A znalo je biti gadno. Znalo je biti teško bez posla, novca, pod nekim oblacima svakodnevnih briga koji su se nad njima nadvijali. Nije da nisu za sve to marili i itekako ih je brinulo, ali njihovi osmjesi su bili jači. Jednog poslijepodneva, kada se proljeće tek počelo rasprostirati oko njih i kada je po ko zna koji put ljutita dolazila s posla na kojem je pošteno i odgovorno sve radila, ali nije dobijala platu, on je dočekao sa postavljenim ručkom na terasi i prekrasnim osmijehom. Osmijehom koji se raširio u „sve dok imamo jedno drugo svijet je bolje mjesto, a evo nam toplog vremena, terase, uskoro ćemo moći na Vrbas, šta nam više treba?!“

Prebrodili su sve prutove koji su ih šibali, osmjesima i čudesnom ljubavlju podjednako pokretali pedale bicikla i života. Uživali jedno u drugom, sitnicama koje ih ispunjavaju, u onim malim stvarima koje su bile velike kao gromade. Onda je došao jedan proljetni dan, ne tako toplo ušuškan kao svi oni topli u kojima ju je dočekivao nasmijan na terasi. Na trenutak su oboje ostali zaleđeni, ali onda su vratili osmijeh na lica i crnohumornom energijom rekli jedno drugom da imaju dvije opcije – da odmah puste plin dok ga još imaju i sve završe ili da krenu u borbu. I krenuli su u borbu osmjesima, ljubavlju i nevjerovatnom energijom, a bocu plina ostavili da im posluži za pravljenje ručkova i samo njihove kafice koje će popiti na terasi.

Sve vrijeme bespoštedne borbe u kojoj se najgora moguća pogan uvukla ispod kože jednog dobrog bića, pogan koja je bila tu samo da ga razrovari i uništi, imali su moćno oružje. Iako njihovi osmjesi i ljubav naposljetku nisu bili jači od takve pogani, isto tako joj nisu dozvolili da im išta od te ljepote ukrade. Voljeli su se, borili i sve dok su imali jedno drugo, čak i taj razrušeni svijet bio je bolje mjesto. A onda se sve srušilo, u samo jednoj sekundi. I pogledala je u njegovo još uvijek toplo lice i vidjela osmijeh. Sa njim je tako uspravno živio i sa njim je otišao.

Čak i tada, u tako jezivom trenutku i kada bi neko možda svisnuo od tolikog bola u sekundi, ona je bila nasmijana za njega i u čast njihove ljubavi. Iz poštovanja prema njegovoj dobroti. Jer, znala je. Znala da on itekako zaslužuje da ostane na nogama, isto kao što je znala da je njegov osmijeh bio mnogo srčajniji od njenog. Ona je znala imati kojekakve bubice, nije mnogo toga mogla tolerisati i ponekad je bila poput Zmaj Jovine Srde. A on, taj divni čovjek, imao je više topline u osmijehu nego sve tačke andromede na kojoj je otplovio.

„Drago je umro jutros“. Znala je da će se to desiti. Boljelo je, razdiralo, ali nije smjela da se prepusti bolu, iako joj je njen dobri Draganče rekao: „Isplači se mila Majči, ne brini zbog mene“. Ali opet se nasmijala, rekla mu da nema mjesta suzama i da ih čeka odlazak na konzilijum. I tamo mu je sa osmijehom govorila da će biti dobro, sve dok imaju jedno drugo. A bivalo je sve lošije. Nada je sagorila i pretvorila se u prah. Trebalo se spremati za kraj. Ona se spremala enormnim količinama ljubavi, osmijeha, pažnje, priča, topline, brižnosti... sve mu je to u džinovskim korpama njene duše donosila. Jednom joj je rekao da je voli zato što je brižna, pažljiva i toliko čini za druge. Da je voli zato što je nasmijana uprkos svemu i što je pomalo luckasta. Nasmijala se. Nasmijao se.

Kako su se oni samo divno voljeli! I vole se, još uvijek. Ona je ostala na površini da korača šireći uspomene i veze pačvorke o jednom dobrom biću, da plete mrežu ljubavi na svakom ćošku. On je otišao visoko među oblake, na samo svoju andromedu, da je nasmijan čuva. Njegov čudesni osmijeh živi u toliko toga i grije ovaj mračni svijet u kojem se našla. Ona je sada u svojevrsnom živom blatu i održava je na površini jedna slamka kroz koju diše. Znate ko joj je smjestio tu slamku u ugao usana? Ona sama. Jer neće dozvoliti da je živo blato povuče. Ali nećete je sresti nasmijanu sada. Mnogi joj to na neki način zamjere i kažu da ne smije tako i da MORA drugačije. NE MORA! Ona treba da odboluje, pati, tuguje. Možda ne bi bilo loše da odštampa onu majicu sa natpisom „Ništa ja više ne moram, ja sam se namorala.“ Ipak, odlučila se za nešto drugo.

Odlučila je da iz sebe crpi kapi sa bunara luckastosti. Smislila je jednu igru koja će joj, nada se, pomoći da lakše prođe kroz ovaj lavirint neopisive tuge i razdirućeg nedostajanja. Jer, ona jeste sada izgubila osmijeh ali nije potpuno izgubila sebe. Samo što se sada mijenja. Svakodnevno prolazi kroz nove izazove, uči, otkriva, traži, preispituje, luta, gubi se i pronalazi. Dok se ne nasmije ponovo drži se za nevidljivi konopac na kojem je zakačen balon u kojem je sva ljepota njegovog osmijeha. Diše kroz onu slamku. Kako su se oboje voljeli šaliti i na svoj i na tuđi račun, naravno dobronamjerno, kako su uvijek nasmijavali jedno drugo smislila je i jednu igru. Za sve dobronamjernike, i znane i neznane. Kada joj budu rekli da mora (šta god), ona bi mogla reći: moraš ošišati kosu, moraš se okupati jer, izvini, malo se osjetiš, moraš ići na pregled dojki/ prostate, moraš se razvesti jer ne znam koja je svrha vašeg braka, moraš naći bolje društvo, moraš prestati pušiti, moraš manje spavati, moraš više izlaziti iz kuće, moraš promijeniti posao, moraš ostati sa mužem/ ženom, moraš roditi dijete, moraš nabaviti ljubimca, moraš negdje otići da odmoriš... to, naizgled, možda nije lijepa igra, ali je dobronamjerna, kao i svi savjeti koje dobija. Ona zna da nikoga ne želi uvrijediti i povrijediti, a ko se tako osjeti to je već njegov problem. Zamislite samo kako se svako od nas osjeća kada mu se savjetuje šta i kako da radi, posebno kada su intimnije stvari u pitanju. Nije baš prijatno, zar ne? Svakako neke savjete treba poslušati i primjeniti ako sami osjetimo da nam to odgovara i pomaže, ali to opet može doći samo od najbliskijih ljudi koje svako od nas ima. A, opet, kada se sve sabere i oduzme, svako sam pravi svoju slamku.

Vidjeće koliko ću nivoa ove igrice preći, negdje će sigurno propasti, negdje će „pobijediti“, a kada joj igra dosadi prestaće. Možda ni tada neće biti nasmijana ili barem neće biti onako kao nekad. Kao nekad neće biti nikad. Ona je sada potpuno druga i drugačija, ma koliko njena osnova ostala ista, ali opet se mijenja svaki dan. Promijeniće se i njen osmijeh. Ali će se ponovo stvoriti. Sada će, da začini malo „igricu“, svima na onaj najčešće dobijani savjet kako ne smije ovako zbog njega i on to ne bi volio, reći sa osmijehom: „Pozdravio te Draganče, kaže da zna njegova Majči kako će.“

A bez luckastosti, igara, humora i koječega drugog, ako ste mogli zamisliti susret ona dva osmijeha iz kojih je iznikla najljepša moguća ljubav, zamislite sada kako bi njoj moglo biti kada je bez njegovog osmijeha ostala zbog pogani koja je ipak pobijedila. Pogani koja je pobijedila i njegovu neopisivu hrabrost i ugasila jednu složnu, čvrstu zajednicu. I sve se to desilo ne tako davno. Pa, ne bi baš mogla biti ona koja sa osmijehom ustaje, cijelog dana je nasmijana i na počinak odlazi sa osmijehom, zar ne? Zato traži i gradi staru – novu sebe koja treba daljim putem bez njega, a nekako uvijek i u svemu sa njim. Možda više nikada neće ofarbati kosu i imaće još koju sijedu više nego u ovom trenutku. Možda na neki koncert ili slavlje neće otići još zadugo. Možda će već sutra prihvatiti neki posao. Jednog dana se kupati podjednako i u moru, kao i u Vrbasu. Ko zna. U ovom trenutku, osim da jedne nje nema, ništa drugo precizno i tačno ne zna. Jedino što zna je da traži neku novu sebe. Tek kada je pronađe i izgradi na licu će imati osmijeh. Drugačiji, ne u nekadašnjem obliku i njoj svojstven, ne onakav po kakvom su je (pre)poznavali. Kada se ponovo rodi u ovom potpuno novom i drugačijem poglavlju života i kada ispljune onu slamku, jednog dana rodiće se i osmijeh. Biće ispod njega puno praznine, tuge, bola, nedostajanja... ali će se razvlačiti prema rupicama na njenim obrazima ljubavlju, prkosom i sjećanjem. E, takav osmijeh joj više niko i nikada neće moći skinuti sa lica jer stvoriće ga sama, ali uz čudesnu pomoć one najsjajnije zvijezde koja joj se sa najposebnije andromede osmjehuje...