Sada smo nas dvije...

Sada su njih dvije

Ukrštaju se 

Kao nakalemljene voćke

Prepliću se 
Poput izdanaka

Nekog starog stabla

Upletene su toliko

Da su neodvojive

Njih dvije

Drugačije, a iste

Ona prva, iskonska

Ukorijenjena čvrsto u zemlju

Nepromjenjiva i stalna

Rodila je ovu drugu

Dok ona ostaje

Stopljena sa bolom

Da živi prazninu

Diše kroz škrge tuge

Pa opet i takva

Izrodila je ovu drugu

I dala joj šansu

Da korača

Dalje kroz život

Kroz prilike i avanture

Poklonila joj je osmijeh

Sa kojim je rođena

Predala joj je taj osmijeh

Kao štafetu

Snažno joj je raširila krila

I rekla da leti

Da ide dalje

Među svijet, ljude, puteve

Da se bori, radi, čak i smije

Da ne brine za nju

Njenu roditeljicu

Ona će plakati i za nju

Poput svake majke

Štitiće njena bedra

Pustiće je u svijet

Hraniti njene korake

Da idu naprijed

Brinuće o njoj

Da ne bi brinula ona

Ta druga, tek rođena

Na kojoj niko neće moći

Razaznati šta se krije

Iza osmijeha i pogleda
Na kojoj niko neće primjetiti 
Kako može lupati srce  

Snagu i neprimjetnost
Podarila joj je ona
Koja ju je stvorila

I koja ostaje ispod njenih krila

Noseći najteži biljeg

Utisnut duboko u srce

Sada su njih dvije

Možda potpuno asimetrične

Različite i drugačije

A opet neraskidivo bliske

I završetak svake od njih

Spaja se u jednu tačku

U kojoj diše ljubav

Najljepša i najčistija
Ljubav za nezaborav