Get up, stand up...

Skoro je ponoć. Subota sve bliža svom završetku i uskoro će u moje okrilje stići još jedna nedjelja. Onaj dan. Dan najteži za pregurati. Sjedim na terasi sama (baš neobično, kakve li ironije i na tu temu, kako bi rekao moj dragi brat), oko mene neobična tišina koja se razvlačila tokom cijelog dana. Ispisujem u svesku ove redove pod blagom svjetlošću koja dopire ispod štita od biber crijepa, još jednog od mnogobrojnih štitova koje si stvorio. Mislim kako ću sve ovo prekucati i objaviti u ponedjeljak. Možda. Ili neki drugi dan, svejedno. Neka sve još malo(od)stoji u tišini ovako mirnog dana. Neka prespava nedjelju.

Cijeli dan bio je nekako čudno miran i tih. Tek u ovaj kasni sat, poneki zrikavac nešto ispreda u daljini. Baš neobična tišina. Okolo. Unutra toliko emocija. Kada bih zapalila fitilj na početku samo jedne mrvičaste emocije od tog silnog kolopleta, mislim da bih mogla razoriti planetu. Neću, dovoljno je razorena i bez mene. Da sam barem nešto iz tog unutra mogla izbaciti napolje. Nije išlo, nekada naprosto ne ide. A kakva mi je bila prošla sedmica, koliko proloma, grmljavina i oluja je iz mene izašlo, možda nije ni čudno što sam danas i ja bila na nekom nevidljivom povocu mirnoće. Ni vjetra ni ljudi. Ništa. Samo ja u nekom bestežinskom stanju, levitirajući između hladne zemlje i toplog neba. Negdje između, viseći na tankom konopcu, koji me u isto vrijeme steže neopisivom tugom i čvrsto drži prkosnom snagom ljubavi. Čudan je taj osjećaj bez sredine i balansa, bez mlake i prijatne vode, to neprestano izjegavanje vrelih i suviše hladnih mlazova. Pa opet, živ čovjek, pogotovo ja sada, kao kakva uporna marva održava ravnotežu negdje nasred konopca, između dva kraja nevjerovatnih krajnosti.

Ona pjesma objavljena prijepodne napisana je ranije, neke sasvim druge subote. Ostavila sam i nju da malo odstoji. I tom pjesmom, mnogim redovima koje ispišem i kojekakvim drugim alatima borim se i rvam sa onim razarajućim emocijama unutar sebe. U svemu tome, dajem prednost ljubavi, optimizmu, volji, trudu, želji... a na ovakvom putu prednost , u suštini, ne postoji. Nema prava prvenstva, ograničenja, znakova... samo taj put, nepoznat, trnovit, grbav, pun rupa i saplitanja. A treba(m) pičiti. Zbog tebe, sebe, nas, nekoliko dobrih ljudi koje sam dobila kroz ovaj blesavi život, pogotovo sada. Mukotrpan je to posao, to treba pičiti, ruke bole i koža na njima puca od baratanja svim tim alatima kojima valja raskrčiti šikare i odrone na putu. Kada sam neko veče srela komšiju i na njegovo „Kako si“ odgovorila „Malo naprijed, malo više nazad i tako ukrug“, rekao je: „Nema nazad, ti si neviđen borac, znaš li ti šta si sve napravila i učinila, malo ko bi to mogao.“ Ćutali smo oboje nekoliko trenutaka i onda je nastavio: „Ma, jebem ti život, šta ja tebi pričam kada tu nema pravih riječi, osim da mi je neopisivo žao što ste se oboje toliko borili i na kraju ipak niste uspjeli, kada mi je silno žao što niste potrajali, što se vama tako dobrim ljudima to moralo desiti. Život je stvarno nepravedan.“ Jašta, dobri moj komšija, ne samo nepravedan, nego i pored svih ljepota koje donosi, zna biti neviđeno sranje. Sranje koje naposljetku nekako ispliva, ali ti ostaneš slijepljen za takva govna pa hajde budi borac i iz tih govana izvuci mirisno cvijeće i leptiriće. Ne ide ni to, naprosto ne ide. Živog čovjeka nema pored tebe. Uspomene ne možeš zagrliti, ne možeš zidovima pokloniti samo vaš cmokić, niti se šanku od cigli osmjehnuti. Ne ide. Pa opet, čupaš se iz tih govana kako znaš i umiješ. Trudiš se da se odlijepiš od tog smrada koji te uporno vuče sebi. Ne daš mu da te usisa. Boriš se širiš miris. Ustaneš. Izađeš. Radiš vježbe. Svojevrsnu zadaću uz pomoć jedne odlične knjige. Učiš na sve moguće načine kako da živiš u toj kanalizaciji u kojoj si se našla. Da je očistiš od smrada i upristojiš. Da od nje napraviš novi kutak. Kutak koji neće više biti kanalizacija. Za početak, sada najviše učiš kako da iz nje isplivaš. Čak ovako razrovana prihvatiš i jednu posebnu priliku jer su neki divni ljudi mislili na tebe i o tebi, čekali da budeš spremna. Ima još dobrih duša u ovom tamnom vilajetu, dobri moj Draganče. Neke od njih me tako toplo čuvaju. Zamisli, neki dan i baš nakon vremena provedenog sa dva tako dobra bića, sasvim slučajno sam upoznala jednu dobru ženu i ostala sa njom više od sat vremena u toplom, ljudskom razgovoru. Utješno je to. Ne samo utješno, nego i spašava da ona govna ne dođu iznad guše. Pomaže da se kanalizacioni odvod sruši i da ostaneš na čistini.

A, znaš, ima i onih koji kao da su te zaboravili. I mene. Žive svoje ušuškane i komforne živote. Pošteno. Takvi nam nisu ni trebali. Tek ne trebaju meni sada. Možda će jednom poželjeti da dođu, ali ti ćeš već neko vrijeme biti mrtav a ja malo spremnija za život, tako da kada sam bez nekih mogla biti tokom borbe, dok je tvoja humka bila još svježa i topla, a ja u živom blatu neopisive tuge, moći ću i u toj novonastalosti i sviknutosti. Ko je trebao biti tu, bio je uvijek. Ne zamjerim nikome, baš onako kako si me (na)učio. Idem dalje, jebeš ga. Vidiš, nailazim i na neke nove ljude u kojima kuca dobro srce. Nekako gazim. Ponekad čak i grabim naprijed. Nekad malo tenem, kako kaže moj tata, kao jedne ovakve smlaćene subote, ali i to je za ljude. Treba ponekad tenuti da se uhvati zamajac za ono dalje. Znam da tamo negdje naprijed neće biti pravog smisla bez tebe, ali neću dozvoliti ni da me zarobi besmisao. Onda bih se, da prostiš, posrala i po dobroti koju si posijao i koja ostaje kao najsnažnija trajnica na ovoj ludoj zemlji, kao i po nama i onom čudesnom bedemu koji smo izgradili. Neće biti lako, ali riješiću se one kanalizacije govana, to sam obećala i sebi i tebi. A to mi je i dužnost, ma kako ta riječ možda zvučala uštogljeno i ukočeno, čak pretenciozno. Ova moja dužnost je ustvari najljepši zadatak koji mi je dat, ako njegove jednačine i nepoznate budem rješavala na svakom uglu, onda će i tvoj i moj i naš ispunjeni zajednički život imati smisla. Baš zbog svega toga, pregrmila sam i to da mi neko izuzetno važan i koga volim istrese toliko povreda na tacnu sa espressom i egzotik limetom. Zadržala samokontrolu, pokazala razumijevanje za nekoga ko ne razumije mene. Mijenjam se, trudim se da budem bolja, uprkos brodolomu u kojem sam se našla. Mogla bih sve redom, pa čak i najrođenije, nekada poslati u tri lijepe od užasnog bola koja mi izjeda kosti, ali nikada to nisam uradila. I neću. Ostaću onako luckasto svoja, ali uljudna i neću dozvoliti da me neke stvari previše dotiču. I juče i danas i sutra crpim snagu iz onih lekcija koje si poklanjao i meni i drugima. Vrijedilo je živjeti. Vrijedi živjeti.

A to što neki ljudi ne razumiju ljubav u njenom najčistijem obliku i ne mogu dobaciti, kako si znao reći, koliko bogat amanet neko može ostaviti (najviše tebi, ali i ne samo tebi), kako bi onda mogli razumjeti svojevrstan zavjet i onu dužnost?! Da shvate da i kada nekoga fizički nema, ljubav se i dalje svuda prostire, a sa njom i sjećanje, uspomene, toliko korisnih savjeta i lekcija, mnogo toga. I uvijek će se prostirati. Crnohumornim alatkama, kasnije sam uz kafu sa bratom, konstatovala kako ja i sada imam bolji odnos sa mrtvim mužem nego neke žene sa živim. Tužno je to, ne ova moja crnohumorna opaska, nego što ljudi prođu kroz život a ne osjete ljubav u njenom najčistijem obliku. Tužno je što ljudi i kada nekoga imaju, ostaju zajedno zbog navike, straha, imovine, djece, koječega... zaista mislim da je bolje biti sam nego u lošem odnosu, odnosu bilo koje vrste, a posebno u zajednici. Zato će mnogi za mene reći da idealizujem, da nisam normalna i koješta. Drago mi je da oni jesu i da im je dobro. Poštujem njihove stavove i izbore, ali makar se neslagala sa nekima od njih, nikada neću sebi dati za pravo da bilo kome govorim kako treba živjeti. Ko uopšte ima pravo da i najbližem kaže kako će se oblačiti ili držati kašiku, a kamoli na koji način će urediti život?!  Meni sasvim prija moja nenormalnost. Ništa ljepše od nje u životu sa tobom i poslije tebe nisam ni doživjela.

Ne zamjerim, zaista. Teško da me sada nešto može baš toliko povrijediti i zaboljeti. Štrecnuti da, kada je od nekog bliskog, ali boljenje ne postoji sem onog što te nema. S druge strane, ima nekih čudesnih zagrljaja koji ne samo da se omotavaju oko moje duše razumijevanjem ljepote ljubavi, nego koji nas dvoje luckastih saboraca uzimaju kao primjer koji ih je nečemu naučio i uči ih i dalje da budu bolji u odnosu sa svojim saborcima i da se ne troše na gluposti. „Kako je to lijepo čuti“, reče mi doktorica neki dan iskrenog pogleda u očima. Nije li to divno, dobri moj Draganče? Nismo mi džaba kročili zajedno ovom ludom zemljom. Da samo jedna osoba prepozna i razumije, biću ponosna, iako odveć dobro znam da nisi uzalud svijetom širio osmijeh, da nisam uzalud bila sa tobom i ostala poslije sama na ovom svijetu. I to je ono što želim od mog daljeg života – da traješ, da trajemo. Uprkos svemu. Uprkos što ne sjediš više sa mnom na našoj terasi, od ljubavi sašivenoj, nego jezdiš na nekoj, samo svojoj i posebnoj andromedi.

Ko razumije, saosjeća i može podnijeti i tu bol koja me nekada toliko razara, to što se ponekad osjetim na ona govna surove stvarnosti koja se često lijepe za mene, ali ko, iznad svega, shvata tu čudesnost ljubavi i da ću biti hodajući podsjetnik na tvoju dobrotu, dobrodošao je u moj stari/ novi svijet obučen u jedno posve drugačije ruho. A ko to ne može, i on je dobrodošao – da ode. Nisu ovo neke psihodelične epizode ucveljene udovice jer udovica nisam, osim u nekim crnohumornim komentarima i opaskama. Mogu se čak i sada našaliti da je udovicama must have za sezonu 2018/2019 „moraš izaći iz kuće“. Teško je humor i šalu, kao i istinsku ljubav, razumjeti. Ne mogu to svi. Neki putevi se naprosto ne ukrštaju i počnu da se mimoilaze. Ja ću, kao i svi drugi ljudi na planeti, pratiti svoj put. Neudovica. Žena puna ljubavi. Dragančetova Majči. Gaziću tim stazama, gdje god me vodile. Prvo ću da (o)čistim govna, da ljubavlju mogu dalje plivati samo vrbaskim tokovima. Na biciklu. Uz muziku. Sa tobom, uvijek sa tobom...