Kao da mi Vrbasom dotičeš usne...

Bude teško, jako stisne u grudima...  proći prvi put svim tim stazama na kojima je utisnuto toliko naših stopa. Tragova bicikla. Trenutaka za osvježenje flašicom vode, spuštanja na toplu travu da se popije kafica. Mirisa vode. Koliko je tu samo ljepote uspomena, osmijeha, avantura, (pod)sjećanja dok odveć traje proljeće i već miriše ljeto. Sve tako živo, probuđeno, a tolika ljepota u meni nekako snena. Ali pokreće je nevjerovatna ljubav i ide naprijed jer zna da bi joj širinom osmijeha rekao: "Piči, mila Majči, samo piči..."

Bila sam nedavno tamo. Na onom divnom mjestu gdje smo prvi put okusili Vrbas. Na mjestu gdje Vrbas podsjeća na more. Ma koliko voljeli našu rijeku na toliko mjesta, a pogotovo sitarsku plažu na kojoj smo ostavili i posebne zavjete, najviše smo voljeli odlaziti baš tamo. Tamo smo proveli najljepše trenutke, posebno ljeti. Kada sam se nedavno tamo otisnula, pedale su se okretale neopisivom lakoćom kao da idem u posjetu hramu nevjerovatnih sjećanja. Odmah po dolasku, u tom miru i tišini, primjetila sam krajičkom oka samo jedan par avanturista, gradskih i rokerskih avanturista, kako uživaju u isticanju dana i dočeku zalaska sunca čitajući redove knjiga. Uz sve silne emocije koje su me preplavile svakim milimetrom kamena, vode, zemlje i neba, u uglu usana mi je zatitrao smiješak jer je on tu negdje tvojih, a ona mojih godina. Ostavila sam im smiješak i nastavila svojim putem jer "valjalo je meni preko rijeke" da pustim suzu, osmijeh, cmokić i srcoliki kamen samo za tebe. Čim sam se približila mirisu vode, čijim kapljama sam htjela da se umijem isto onako kako si to uvijek činio odmah po dolasku, na toj obali satkanoj od kamenja prvo što sam ugledala bio je srcoliki kamen. Usuđujem se reći da sam tada mogla duboko da osjetim Preverovo "Išao sam na trg ptica i kupio sam ptice, za tebe ljubavi moja". Usuđujem se reći da je bilo i snažnije. Zato su niz rijeku otišli i suza i osmijeh i cmokić i srcoliki kamen. Za tebe, ljubavi moja.

Sjela sam na topli kamen i gledala u daljinu. U talase. U spuštanje sunčevih zraka na površinu rijeke. Jasno sam vidjela i osjetila sve. Naš prvi odlazak, nezaboravan, kada smo podjednako otkrivali jedno drugo kao i prirodu oko nas. Kada sam kao kakva tinejdžerka ostavila roditelje i brata na plus 35 u najvećem poslu krečenja i otišla sa tobom. Tamo po prvi put. Na obalu prepunu oblutaka i srcolikog kamenja, obalu uz koju je vrbaski tok miran poput morskog i gdje smo dočekivali najljepše zalaske sunca. Mogla bih, o koliko bih mogla pisati samo o tom prvom odlasku, kao i o svim narednim i koliko je svaki put bilo lijepo, osvježavajuće, sretno, opojno, tiho, nasmijano... mogla bih nanizati ogrlicu od svakog kamena sa te obale. Mogla bih danima pisati koliko je tu samo uspomena, avantura i dogodovština, sitnica samo nama smiješnih i primjetnih... mogla bih ali ne mogu. Mogu samo pokušati ponekim pačvorkom sašivenim od naših fotografija dočarati ljepotu tako posebnih uspomena. I pisati o tebi. O nama. O ljubavi.

Koliko sam ti samo zahvalna za sve pačvorke šivane najljepšim koncem za moje srce. Zahvalna za sve pačvorke koje ću i dalje rasplitati, krojiti, nizati i širiti u onom "za uvijek, za vijek, zauvijek". Zahvalna, iako znam da ću itekako posrtati i padati, iako znam da će mi i ruke i srce krvariti dok neke dijelove pačvorka budem krojila. Da će biti teško i jako stisnuti u grudima kada negdje budem odlazila. Najviše ću krvariti jer ćeš mi, i pored svih tih magičnih dijelova pačvorka i sveg amaneta, uvijek silno nedostajati. Ali znam i da ću u sebi uvijek imati dovoljno ljubavi i snage da stavim flastere na prste i srce i da ću da pičim dalje kako si i želio svojoj dragoj Majči... baš onako kako mi naša draga i dobra Marina večeras napisa u poruci "Koliko energije imaš... ja uopšte nemam osjećaj da ga nema. Kao da je negdje otišao i da će se vratiti. Izvini što ti to tako kažem, ne bih da te rastužujem, ali ti kao da živiš za oboje..." I živim. I tu je on, u svemu sa mnom, na obali, u srcolikom kamenu, na terasi, u neprolaznoj ljubavi... nije on nigdje otišao, baš kao u čudesnoj poemi "Kao da si mi dotakla usne" Zvonimira Goloba, koja je i moj lični pamflet i himna i podsjećanja i sjećanja. Poemi koja je moje jutro i dan i veče, svaka kaplja mog krvotoka i istina sa kojom ću živjeti dok dišem. Jer u njoj je tako precizno, do tančina, ispisano svako slovo koje se rastače u najtačniju i najtananiju istinu njegovog trajnog bitka u meni....

On je moja snaga za dalje, pokretačka sila koja me vodi naprijed. Srce koje kuca u meni damarima nevjerovatne ljubavi. Energija za moje življenje za oboje. Tu je, u svemu i uvijek, piči on dalje sa svojom Majči... moj dobri Draganče, koji mi Vrbasom dotiče usne...