Kako sam?

Kako si? 

Uobičajeno, najčešće kulturno, ponekad kurtoazno pitanje. Pitanje za koje se nadamo da je iskreno. Da nije samo ono reda radi kako si, šta ima, tek da se kaže. 

Od najgoreg mogućeg dana kakav univerzum može skrojiti, vjerujem da je ono kako si koje mi ljudi postavljaju, sasvim iskreno, brižno i toplo. E sad, ima tu jedna caka, pisala sam već o djelićima te cake kroz dobronamjernost savjeta koji stižu nekome u mojoj situaciji. Tako se i unutar ovog kako si u mojoj posve novoj surovoj stvarnosti zna kriti štošta. Od savjeta, šta trebam i šta bih morala (otkriću vam nešto, čak i kada ne možemo da se stavimo u nečiju kožu i pokušamo bar naslutiti kako je taj drugi, jedno možemo - glagol morati obavezno izbaciti iz upotrebe), da ne smijem tako ili onako ili ovako... da ne nabrajam, niz je podugačak a ja sam prilično umorna, što psihički, što fizički. I mnogo toga trebam sastaviti, izgurati, pokušati, uraditi da bih brinula još i zbog toga. Razumjećete, znam.

Naravno da sam zahvalna za svako kako si koje stigne do mene. Ali, kao i svi ostali ljudi na planeti, najbolje sami znamo kako smo u onoj svojoj najtananijoj ljušturi. Možda ne bismo ni trebali postavljati to pitanje, makar bilo iz najiskrenijih namjera, pogotovo što svi mi prolazimo kroz neke lične centrifuge koje nas cijede, mrcvare, umaraju, tište... a, uz dužno poštovanje i zahvalnost dobrim ljudima koje svako od nas ima u svom životu, ipak se najviše i najsnažnije borimo sami. Zato je možda bolje nekome pokloniti pogled saosjećanja, pružiti čvrst i ohrabrujući stisak ruke, zagrliti ga, osmjehnuti mu se ili naprosto ćutati. Tišina je ponekad snažnija i ljekovitija od riječi, posebno onih koje dođu iza kako si, a nemaju baš mnogo veze sa realnošću, bilo da dolaze od onih koji su vam podarili život, najsrčanijeg prijatelja ili slučajnog, dobronamjernog poznanika. Da bih sebi makar mrvu olakšala, a nadam se i sebi i drugima pomogla da se kako si ne pretvori u sažaljenje, pametovanje ili nešto posve treće, to kako sam pokušaću i ovaj put rastočiti kroz pisanje.

Kako sam?

Prepolovljena. Doslovno prepolovljena. Kao da me neko najtupljom žagom pilio dugo po sredini tijela i onda mi ostavio jednu stranu i to onu gdje mi je srce. Srce ne samo da kuca da bih nastavila i živjeti i voljeti, nego i da me krvnički presjeca, boli i da krvari. Da meni, inače osobi sa nižim pritiskom, tlakomjer mjesecima pokazuje 135 sa 95 i oko stotinu otkucaja. Sve te fizičke smetnje, kao i one u nutrini mene, odvele su me jednoj divnoj, stručnoj osobi. Jer, zdravlje je najvažnije. I ma kako mnogi često odmahivali rukom na ovu konstataciju jer zdravlje imaju, ne smiju se zapustiti i ne ići na kontrolne preglede. A valja, pored zuba, stomaka i kože, nekad i dušu pregledati. Znam da ja nisam ni smjela ni željela zanemariti i zapustiti simptome koji su mi se desili. Svjesni smo koliko je bolesti oko nas i u kakvom vremenu živimo, zato možda trebamo biti još svjesniji da je zdravlje sve. Osim toga, razmišljala sam i o tome kako možda nemam mnogo, ali imam sasvim dovoljno godina podložnih za razne taloge. Imam i pozitivnu genetiku raka u porodici. A, iznad svega, iako prepolovljena, željela sam dalje zbog mog dobrog Dragančeta jer jedino tako će on i dalje trajati. Živjeti u meni. Nisam željela dopustiti da potpuno potonem jer sam znala da će njegov prekrasni osmijeh i dalje sijati jedino ako ja ostanem na površini.

Uz lijekove, pritisak i otkucaji su su se normalizovali. Nema više onih silnih, mučnih buđenja usred noći, koji su se dešavali ili po nekoliko puta ili jednom ali, u oba slučaja, dugo poslije toga nije bilo ništa od spavanja. Iznurena sam. Isrcpljena. Dobro sam odreagovala na terapiju, a u meni je toliko toga lošeg. Borba. Doslovno borba dobra i zla. Hirurgije i ćaskanja. Onkologije i cmokića. Čudesne ljubavi i težine gubitka. Ljepote uspomena i nagomilanog stresa. Divnog amaneta i umrlog adrenalina. Srčanosti jednog nasmijanog bića i bolnog nedostajanja. Bogatstva životne režije i nenadoknadivosti gubitka. Možda baš zbog te i tolike borbe ne mogu jasno odrediti da li me ponekad boli glava ili imam paučinu preko očiju ili mi kuckaju neki damari ispod desne sljepoočnice.

Bolesna sam. Jer šta je ovakvo stanje nego bolest, pritom ne mislim samo na F šifru i anksioznost sa elementima depresije, nego uopšte na to stanje prepolovljenosti, gubitka, na stadijum kada izgubite najbolji dio sebe. Bolest je to. Ma koliko je u meni bilo ljepote, ljubavi, uspomena. Džaba. Praznina. U svemu. I ona nevidljiva. I ona vidljiva samo mojim srcem. I ona realna poput prazne druge strane kreveta, kao što će jednog dana, kada ja to osjetim i za to budem spremna, biti prazni i neki dijelovi ormara i ladice. Borba i sa ovim pisanijima. Ogolim se pa se pitam treba li toliko pisati. Treba li to pisati ovako ili u rokovnik? Je li rano? Kada nešto napišem bude lakše makar malo, makar na trenutak. Kao i kada odem pored Vrbasa, kada prolazim nekim našim stazama. I tužno i divno i teško i lijepo u isto vrijeme. Kažem vam, prava borba. U meni se bore David i Golijat, Ahila ranjavaju u petu, Tezej zaboravlja promijeniti crno jedro u bijelo, a Samson ostaje bez kose.

Lijekovi i razgovor sa stručnim licem, posebno ovakvim kakvo sam imala sreće da sretnem, mogu umiriti fizički dio mene, malo popraviti raspoloženje u smislu da sam koliko toliko pričljivija i ne toliko utučena kao ranije. A utučena sam unutar sebe. Utučena do utučenosti. Svaki dan je sve teži, što nije nimalo čudno, jer mi svakim danom sve više fali i nedostaje. Na onom mjestu gdje me pila prerezala je otvorena rana, rana koja ne zarasta. I neće zarasti. Jednom će samo srasti, ostati na tom mjestu sa nekom ružnom krastom koja će me svrbiti i iritirati. Neće to, kao ni sve ostalo, vidjeti ni znati niko sem mene. Jer drugi će me vidjeti na biciklu, čak će na mom licu primjetiti osmijeh, da nisam više onako smršala, čuće jednog dana da radim (što sada ne mogu, da neko ne pomisli da bih morala), a jednog dana, jer vrijeme toliko toga (od)nosi, prestaće i pitati kako sam. Valjda će po nekim kanonima i pravilima doći vrijeme kada će znati da sam dobro. A neću biti. Možda ću biti solidno, ok, tako tako, imaću uspone i padove koje uobičajeni, svakodnevni život (do)nosi. Ali samo i jedino ja ću znati kako sam. I kako ću biti u budućnosti. Fasada nova, svježe ofarbana i sjajna, a unutra se gule zidovi. Klimaju se lusteri moje duše. I klimaće se. 

Samo ja znam kako je kada na onom malom štriku iznad kade sa šest redova, na kojem su tri bila rezervisana za mene a tri za njegov peškir, nakon najobičnijeg tuširanja slučajno prebacim peškir i preko jednog "njegovog" reda pa se strašno štrecnem. I krenem se gušiti od plača. Kada mi je grozno što uopšte ne mogu plakati kada i koliko bih željela, kada ne mogu suzama izbaciti toliko toga jer lijek ipak na neki način djeluje i radi svoj posao. Kada se više ne budim noću onako sumanuto kao ranije ali se ipak budim. Kada ne mogu zaspati ma koliko sam umorna, a nekada sam umorna i nakon najobičnijeg sklanjanja suđa ili brisanja prašine, toliko da sam preznojena i zadihana da moram sjesti ili čak ispružiti leđa da predahnem. Kada doručkujem "s nogu" i to samo zato što trebam jesti. Kada ne mogu da skuham ručak. Kada zbog jedne divne i pametne djevojke sakupim rasturene dijelove sebe i od njih napravim smjesu snage i osmijeha, da budem sa njom za veliki maturski dan, da budem sa njom posebno u ujkino ime. Kada širim veš na terasi i slučajno nešto kažem naglas misleći da on sjedi na stolici pored mene. Ili kada mi se učini da će svaki čas otvoriti vrata terase i širokim osmijehom me pozdraviti uz obavezno Mila moja Majči i onda će pasti cmokić. Kada siđem u magazu da uzmem bicikl jer negdje trebam ići pa onda vidim njegov bicikl u ćošku. I vidim i njega na biciklu koji je toliko volio voziti, a isto tako vidim i da to više nikada neće uraditi. Milion susretanja sa nečim što više nikada neće biti. To je strašno. Strašno je i ovo stanje žalovanja koje prolazim. Ali najstrašnije je što jednog divnog bića više nema.

Samo ja znam kako je kada dan počne takvom tjeskobom i pritiskanjem u grudima da mislim da neću izdržati. Ti počeci dana su jezivi i strašni. Svako jutro i novo buđenje je suočavanje sa surovom realnošću. I tako iz dana u dan, iz jutra u jutro. Nekako preguram ostatak dana, što mislim da je dobro po mene nakon što jedva preživim to jutarnje šamaranje duše. Doguram i do večeri, noć kao da mi nekako donese olakšanje jer sam preživjela još jedan strašan i težak dan. Pa opet često ne mogu zaspati. Misli se roje kao u košnici, a kao da već od lijekova nisam omamljena, usporena, smušena. Samo ja znam šta je prinudna, nametnuta, ispljunuta i bačena pred noge samoća. Kako je kada još uvijek ne mogu da slušam našu, njegovu divnu muziku. Kada ne mogu pročitati ni nekoliko redova knjige. Pokušavam, trudim se, ulažem sve atome ali sve se završava na tome. A kada se mučnina još jednog dana završi, u vazduh, plafon, u njegov osmijeh na slici kažem Laku noć mili Draganče, cmokić. Kada ustanem nikada ni u vazduh ni u plafon ni u njegov osmijeh na slici ne kažem dobro jutro. Kakvo crno dobro jutro. 

Samo ja znam koliko sitnica i stvari postoji i to ne samo da me podsjeća na nas koji smo (bili) ljubav i na jedno divno biće, nego kako je teško kada postoje tolike sitnice i stvari koje ne mogu sa njim podijeliti. I neću više nikada moći. Mogu pričati sama sa sobom do besvijesti, do gubitka glasa, mogu vrištati, cijeli dan ćutati, mogu šta god. Sve ja mogu, a ustvari ne mogu ništa. Jeste, tu su porodica, prijatelji, dobri ljudi, neke stvari koje me i u ovom užasnom stanju mogu obradovati, uljepšati makar neki mikro dio dana, ali sve je to mikro. Vrata uvijek zatvaram sama i sama unutra ostajem, šta god bilo ili se desilo napolju. I tako će biti ubuduće, davno sam shvatila, a i toliko puta to spomenula ili napisala - bol zbog gubitka voljene osobe nikada ne prolazi, samo se čovjek kroz protok vremena saživi sa njom.

Tako da sve što sada radim i živim je, da vam iskreno kažem, obično sranje. Sranje u kojem dobijem napad panike dok mi se litre znoja slijevaju niz leđa, a srce kao da će iskočiti kroz majicu. I sve to nasred Tropika pa u jednom tako groznom trenutku samo poželim da ostavim i onu korpu sa namirnicama i svog dobrog oca, oca koji samo želi da i za mene kupi fasungu. Kada ne mogu da sjednem u kafanu u kojoj je muzika glasnija od mikrodecibela, a kamoli da u njoj ima ljudi i graje. Kada idem na kontrole ili ako baš moram do grada pa izbjegavam put kojim sam tako dugo išla na mjesta koja me podsjećaju na užas bolesti i onda krenem jednim drugim putem ali tu se suočim sa skretanjem za put do bolnice i svaki put dobijem takvo tuširanje od pogleda prema gore. Tuširanje u kojem se naizmjenično smjenjuju vrela i hladna voda, lupanje srca, panika, tuširanje u kojem ne mogu ni da dišem, ni da se pokrenem.

Samo ja znam kakav je jeziv osjećaj kada trebam otići u tu istu bolnicu. I to prvi put nakon pet mjeseci kada sam jedva uspjela onoga ko mi je sve dovesti kući. Kući da se muka završi i da on konačno odmori. Samo ja znam kako je otići na jedini pregled koji ne doživljavam i proživljavam kao ostale preglede jer idem na ultrazvuk dojki. Svaki put proživim iznova i maminu operaciju, borbu, bolest, a gdje tu još da stane i onaj jezivi bolnički dan od prije pet mjeseci?! Kada treba da se susretnem sa tom groznom bolnicom sada kada sam prepolovljena i kada znam šta smo sve gore zajedno prošli. Još mi je teže kada znam šta je on sve prošao, što je nemjerljivo i sa mojim odlaskom, podjednako kao i sa onim sa čim se nosim na ovom putu od bola do neprebola. 

Bolujem od neizlječive tuge. Eto kako sam. Tako sam i kada sam dobro. Kako moj svekar zna reći - jebo ti moje dobro. To je možda najbolji mogući odgovor. Moje dobro i kada je dobro je loše. Borba. Da kažem da će dobro pobijediti ne mogu jer se desilo najgore. Ima i gore, vjerovatno će neko reći. Ima, svakako, ali meni nema. Kao što svako od nas nosi drugačiji kaleidoskop bića, tako svako od nas živi posve drugačije i samo svoje kako je. 
A kad me sljedeći put budete pitali kako si, reći ću vam jednostavno i kratko "dobro sam". Čak ću vam se i osmjehnuti.