Zapisi u (ne)vremenu...

Tjeskoba. Uvučena u kožu, zarivena u kosti. Kao da je neko rastavio termoakumulacione peći i izvadio one cigle koje su u njima pa ih spustio na moja prsa. Danas ne plačem. Osjetim samo težinu onih cigli. U jednom trenutku, čak mi je nedostajala sjeta, to osjećanje koje sam uvijek smatrala najtežim, nešto kao ocvali buket u koji su se skupila sva ona teško podnošljiva osjećanja. I tuga i nedostajanje i praznina i bolna tišina. Nije sjeta najgora, tjeskoba je. Sada to znam i osjetim. Ali grlim svoju bol, podstičem je da diše i da raste. Hvatam se za nju kao za neki magični konopac iznad ponora. Čvrsto je držim i ne puštam. Moja je. Ta bolna bol . Podsjeća me da sam živa. Da imam za kim i za čim žaliti. Pored toliko toga lijepog, čistog i zajednički skrojenog i ta, makar nekada neopisiva i neizdrživa, i ta bol me podsjeća da si živio. Da si živio tako časno, nasmijano, hrabro. I da ćeš, ne samo u meni, nego i u prostoru, prirodi, zvijezdama i trajanju, uvijek živjeti. Ponekad, srce se ci

Hladno je. Zebnja se uvukla u kosti. Pregrmila sam još jednu nedjelju, onaj nekako najteži dan za pregurati, i onda je došlo novo jutro. Hladno. Puno zebnje. One u kostima. U srcu je već nešto drugo, mnogo veće i teže od zebnje. Probudila sam se opet u zoru, ne toliko zbog nekih čudnih snova i tjeskobe, koliko zbog spoznaje da nekako nisam bila na svom mjestu. Bila sam na tvojoj strani kreveta, na tvom jastuku. Na jastuku koji je još uvijek tu, kao i sve ostalo tvoje što je uredno složeno i (o)diše tobom. Na jastuku na kojem je jastučnica sa motivom bicikla, jastučnica koju ti je jedno drago i dobro biće poklonilo. Teško sam ponovo zaspala. A onda je došlo jutro. Jutro nakon težine nedjelje, snova, buđenja na tvojoj strani kreveta. Ustaljeni ritam se nastavio, odvajao se poput vunice na preslici, dok je oko mene odzvanjala bolna tišina. Kafa, jedna šolja. Kupatilo slobodno, za jednu osobu. Jedna cijeđena narandža i isto tako jedna kašika meda. Mašina za veš, jedva napunjena. Ona za

Svaki dan pomalo umrem A koliko li je tek  Umiranja preda mnom Borim se  U grčevitosti gubitka Nedostajanja Praznine Kidajuće boli I onda, odjednom Čujem sjenice kako se vrzmaju Oko kućice na drvetu dunje Pred okom mi je srcoliki kamen Sa vrbaske obale Sjedim pored drvene skulpture Napravljene zlatnim rukama Shvatim da sam ipak živa Odjednom Stojiš nada mnom Sjenka snažnija od jablana Čovjek veći od planine Nosiš u rukama ljubav A na ramenu osmijeh I kažeš mi jasno  Da ne budem luda Nego luckasta Da ne budem napeta Jer sam ti lijepa Da muklu tišinu razbijem Muzikom odvrnutom do daske Kažeš mi glasno Da ne umirem Nego da živim I onda i sada i uvijek Govoriš ono što treba Da nikako ne smijem Posustati Pokleknuti Pasti Da nikako ne smijem Prigrliti "lagano umiranje" Ko bi prosipao prah sjećanja O dobroti i divoti Sjenke snažnije od jablana "Slovo o čovjeku" Većem od planine Onom koji je u rukama nosio ljubav Na ramenu osmijeh Koj

Ljubav negdje mora početi, mora postojati ona tačka u kojoj će se istovjetne duše sresti i krenuti dalje zajedno, niz put, u nevjerovatnu avanturu. Naša tačka je naprosto morala biti pored Vrbasa. Čak je u sebi nosila i simbol grada.  Smjenjivala su se godišnja doba u tom toplom prostoru na vrbaskoj obali i nas dvoje smo se znali, samo se nismo odmah prepoznali. Svako od nas je imao svoje živote u tim trenucima slučajnih susretanja i vjerovatno su to bile najbolje moguće opcije koje smo tada oboje imali. Čovjek misli tako, nesvjestan da bolje i ljepše uvijek negdje postoji i ako bude imao sreće upravo to će i dobiti. Kasnije sam shvatila da opcija u kojoj sam bila nije bila tako dobra i naposljetku sam vraški imala sreće jer sam iz nečega što nije bilo dobro ipak izašla. Povrijeđena, tužna i ranjena, ali izašla sam na čistinu, na širinu ceste koja će mi ubrzo pokazati, a isto tako me i naučiti, da je sve bilo bolje od ostanka u nečemu što nije dobro i zdravo za mene.  Do t

Taman kada sam počela Otpuštati tugu Onako u mlazevima Iz dubine sebe Kada sam se tako Toplo sklupčala U toj praznini Koju sam željela da popunim Suzama, bolom, izbacivanjem Kada sam željela samo malo mira U jednom takvom U  isto vrijeme  I svečanom i razarajućem trenutku Opet su mi na vrata pokucali Pokucali neki nepotrebni Nepozvani, nepravedni Traže, čak pomalo reže, puštaju zube Na mene ovako razrovanu Sa rupom u srcu koja krvari Hoće da naruše mir A mir je ono Što mi je (sada) najpotrebnije Ne znaju oni da me ništa Ne može slomiti Da je moja krv obojena Snagom najljepšeg zajedništva Da u meni kuca damar Kristalno čist Najsjajniji Ispunjen tobom Nama I neka nailaze bure Orkani Spremna sam Neka kucaju Džaba im sve Kada ja uvijek i u svemu Mislim na tebe Nosim te pod miškom U džepu kaputa Na dlanu  U zjenici Pa tako i sada Ne padam i ne tonem Mislim šta bi mi rekao Kako bi me posavjetovao I šta bi želio da učinim Hoću, vjeruj mi da hoću Baš tako kako bi ti Kako bi