Zapisi u (ne)vremenu...

Bio je za mene jedan mučan i težak septembar Osmjehivao si mi se u prolazu, a ja sam tupo gledala u Vrbas Oktobar je donio manje mučnine, a još više tvojih osmjehivanja Ponekad bih skrenula pogled sa Vrbasa i nasmiješila ti se Onda je stigao novembar Stidljivo sam ti uzvraćala poneki osmijeh A ti si me često gledao krajičkom oka preko desnog ramena Gledao si me nasmijan dok si onako uspravan stajao naslonjen na šank od cigle Ponekad si na sebi imao crveni, ponekad blago roza džemper Uvijek neku dobru košulju, odlične cipele, hlače U novembru su naši uzajamni osmjesi Polako postajali mali pa sve veći razgovori Radila sam u knjižari i jednog dana podigla sam glavu sa nečega što sam slagala A stajao si pored kase, držeći u ruci nekoliko olovaka Taj osmijeh koji si imao i nosio u svemu, ta rijetka dobrota duše koju si imao u grudima Mogli su da ugriju c ijelu jednu vasionu, a da neće mene Tako nasmijan i sa tim olovkama u ruci Pitao si me koju sam ti ono knjigu preporu

Juče... u trenutku sam poželjela da skrenem desno umjesto da nastavim pravo. Da odem u Kulturu i kupim sebi knjigu. Zvučaće blesavo, ali otkad te nema jedna od najtežih stvari sa kojom se nosim je to da ne mogu čitati. Naprosto ne ide. A čitam odmalena. U krvi mi je. Još od prabake, koja je u siromaštvu i nepismenosti pronašla način da nabavi knjige. Da ih smjesti u trošnu, malecku seosku kuću. I da djeci ostavi u amanet da je najvažnije da se opismene i da čitaju. Odrastala sam uz miris knjiga. Bez Vrbasa, bicikla, knjiga, narandži, mora... ne bih mogla živjeti. Gubitak je jedna gadna stvar pa nije nikakvo čudo da je teško raditi najbanalnije stvari, ali one su sporedne, pritišćpritišće me ta nemogućnost čitanja. I anksioznost je gadna. Nije to bolest, to je stanje u kojem se zatekneš. Postaneš fetus i treba mnogo, mnogo vremena, volje, borbe i truda da se ponovo rodiš. I da nastaviš sa najtupljim ožiljkom koji para srce, prepolovljenošću i tugom koja će ostati trajno i nepomično u t

Neka ona... Potrudi se iz petnih žila i sveg srca da učini nešto lijepo i dobro za druge. Kao i uvijek do sada, ne očekuje ništa zauzvrat, samo da drugi budu zadovoljni i ispunjeni. To joj je oduvijek bila najveća i najdraža nagrada, jedini smisao. Ništa više joj nije bilo niti će ikada biti potrebno. Nakon toga, nastavlja svojim putem, kroz nepregledni lavirint raznih osjećaja, kroz taj karambol snažnih emocija. Danas je to dovodi do lupanja srca, proloma suza, do granice neizdrživosti. Iako zna da je danas, makar bila i ta mučna, preteška nedjelja, krajnje vrijeme i posljednji voz za skidanje dijela ograde sa terase, skupljanje lišća, spremanje magaze i unošenje kaktusa, još nekih predzimskih radova... neka ona bi se jutros najradije predala tom orkanu koji je napao njeno srce i ostala nepomično ležati. Ipak je ustala. Ali, prije nego što je bilo šta započela, predala se tom karambolu da je vrti na najjačoj centrifugi. Neka ona... Žonglira neprestano, a nimalo nije tome vič

Rekao bi mi... Jesi li se umorila, mila moja Majči Dobro te ošišala, neka si malo osvježila Ne brini, ja ću kupiti hljeb Hoćeš da nam ja sutra napravim podvarak ili da prejebem onu piletinu Kada ćemo otići do tvojih na kafu Baš mi je drago da te rad sa djecom ispunjava To je pravi posao za moju Majči Šta misliš da odemo kod kumova, ako bude lijepo vrijeme za vikend Baš sam se poželio drugara Možemo magazu spremiti u subotu Pa da poslije odemo u neku avanturu Samo napravimo kaficu i ubacimo je u termos  A ti si kraljica sendviča pa nam ih spremiš Mala moja Kineskinja, samo ti možeš sve to ubaciti u ruksak Vodu možemo zakačiti negdje usput Popraviću onu lampu i spojiti vanjsko svjetlo Znaš da smo mi kraljevi improvizacije Mogla si nam napraviti uštipke ili palačinke, nisi dugo Da odemo malo proštetati, možemo negdje u blizini popiti i kafu Napraviću nam nesić pa ćemo gledati kvizić Je li izašao novi Živkov Evo, samo da skinem jednu emisiju o svemiru da mogu slu